|
|
SKRAD
 Pošav željeznicom iz Karlovca prama Ogulinu, najviše se
iztiče prama jugu i iztoku medju brdinama Skradska gora. Ona je visoka 429
metara, a pokrita je ponešto još šumom. Ali ta šuma već od mnogih godina
stoji osamljena, a inače je u priedjelima skradskim od Mriežnice pa tamo
preko Korane zemlja ponajviše pusta, kamen i golet sa nekoliko žalostnih
njiva, na kojima skoro ništa ne rodi, osobito ako je i malo suha godina.
Šuma je tu već odavna izsječena, a to je najviše i krive sadašnjoj
neplodnosti zemlje. Nevolja je za današnje skradsko stanovničtvo, koje broji
više od 1500 pravoslavnih duša, što ne vodi u skradske strane nijedna
valjana cesta, te je tako skradski priedjel posve osamljen i zapušten. Da je
nekoć i u okolici Skrada pitomije i živahnije bilo, svjedoči ogromna
skradska gradina, koja je bila sielo prostrane gospoštine sa varošem i
napučenim ladanjem i sa pet katoličkih župnih crkava.
Podor Skrada stoji nad Koranom na stjenovitom i šiljastom ogranku Skradske
gore. Nasuprot grada preko Korane podiže se brdo Kestenjak, od kuda su
Turci, kako narod priča, udarali lumbardama na Skrad. Grad skradski trpio je
mnogo zubom vremena, te je na toliko razoren, da se danas jedva može
razpoznati njegova prvotna osnova i slika. Po jednom nacrtu, što se čuva u
zemaljskom arkivu, znade se pak, da je Skrad bio velik i prostran grad,
osnovan na podugački trokut i da je bio opasan zidom i tornjevima, a da je i
sam trg izpod grada branilo zidano platno. U zid gradski na koranskoj strani
udario je god. 1864. grom i oborio dio zidina u rieku. Starinski taracani
put do grada vidi se i danas, a znadu se i zidine župne crkve sv. Lovre na
nekadašnjem trgu izpod grada. Skrad je prastari grad. Postojao je valjda još
za rimsko doba. Rimskih novaca nalazi se i sada u tamošnjoj okolici.
Glasoviti pustolov Pavao Skalić, boraveći polovicom šestnaestoga vieka na
kraljevskim i kneževskim dvorovima u Njemačkoj i u Poljskoj kao tobožnji
potomak veronežkih Skaligera i srodnik u Europi vladajućih porodica,
priobćio je darovnicu kralja Bele IV. od god. 1263. na Skrad za obitelj
Skalića, nazivajući se u knjigama, što ih je izdao, naročito u knjizi
„Enciclo-pedia", tiskanoj god. 1559., grofom Like i unskih krajeva te
barunom od Skrada. Ali kao što su sva tobožnja dokazala o slavnom rodu
Skalića, natiskana u Skalićevim mnogobrojnim knjigama, bila izmišljena i
neosnovana, tako je i himbeno podmetnuta, a nespretno patvorena i povelja o
barunstvu skradskom, koji grad niesu nikada držali predji Skalićevi, živući
u Zagrebu kao siromašni obrtnici i poljodjolci.
O samom Skradu ne imamo povjestno pouzdanih viesti sve do 15. vieka. Kao
najstarija vlastela Skrada spominju se Frankopani. Po svoj prilici, da su za
Skradom posegli bili knezovi Celjski, pošto su po Elizabeti, kćeri kneza
Stjepana Krčkoga, a ženi kneza Fridrika Celjskoga zadobili ogromno imanje
steničnjačko. Nakon smrti posljednjega Celjskoga kneza Ulrika (god. 1456.)
podieli kralj Ladislav Skrad Celjskomu kapetanu u Steničnjaku Andriji
Kreigeru, koji je u to doba i Celjski grad Kostel u Zagorju posvojio bio.
Oko god. 1463. dodje Skrad valjda kupom od udove kapetana Kreigera u vlast
bogatoga Martina Frankopana. Knez Martin bijaše bezplatno ustupio kralju
Matiji grad Krupu na Uni, a glede gradova Lipovca, Steničnjaka i Kostajnice
izjavio, da će ih samo za života držati, a poslije smrti da pripadnu kruni.
Priznavajući kralj Matija zasluge Martinove, dozvoli poveljom izdanom o
uskrsu god. 1464., da može Martin sa ostalim svojim imanjima pa i sa gradom
Skradom razpolagati nakon smrti. Martin je zatiem po tadanjem zakonskom
običaju uveden po kraljevskom i kaptolskom povjereniku u imanje skradsko i
njegov kotar, u pleme Čević, dva plemena Kolečana (sv. Petar), u Svoić i u
Podgoru. Poglavita susjedna vlastela Lorand i Mikša Ivkovići od Peći
(Dugerese), Mikula Tatarić od Mlake (Mriežnice), Albert od Korane, Petar
Ladomerić od Radonje i Jure Malić od Gorice bili su svjedoci svečanoga
uvedenja, a nitko nije Martinu prigovorio. Već dvie godine iza toga (g.
1466.) predade Martin Frankopan grad Skrad sa kotarom, u kojem se osim gore
naznačenih mjesta spominje trg (civile) pod gradom sa tributom, imanje
Polog, prevoz na Mriežnici, imanje Kolečani, kupljeno od Nikole Prtanića od
Švarče, u vlastničtvo Ivana sina Tome Benvenjuda Ostrožinskoga, kneza
Okićkoga i Cetinskoga. U darovnici iztiče Martin, da su Benvenjudi dar
zavriedili kao vjerni pristalice i pomoćnici njegovi u mnogim neprijaznim i
težkim zgodama. Benvenjudi niesu se ni poslije iznevjerili Martinu. Imajući
taj razmirice i trvenja sa svojim sinovcem Hanžom, sinom Bartolovim, radi
obiteljskih imanja, dospio je Martin sa Ivanom Benvenjudom i nekoliko
vjernih službenika po prievari u šake sinovčeve, koji ga u Brinju težko
zatvori i okova. U zatvoru čamio bi bio Martin dugo, da ga nije izkupio
prijatelj Ivan Benvenjud, založiv za to knezu Brinjskomu cio svoj grad
Skrad. Zahvalan Martin Benvenjudu za toliku ljubav zapisa mu uz doplatak od
4000 zlatih znameniti svoj grad Kostajnicu na Uni. Sam kralj Matija bješe
god. 1480. pristao, da Ivan Benvenjud drži Kostajnicu uz uvjet, da kralju
ustupi gradove Skrad, Ostrožin i Trsat, koje bješe valjda Benvenjed primio
od Martina Frankopana nakon smrti njegove god. 1479., ali se kasnije kralj
predomisli pa državši god. 1481. u Zagrebu državni sud, zahtievao je od
Benvenjuda predaju Kostajnice, a kad taj nije na to s dobre volje pristao,
dade ga zatvoriti i svezati, držeći ga tako dugo u zatvoru, dok nije predao
Kostajnicu u ruke bana Blaža Magjara. Kostajnicu poklonio je iza toga kralj
Matija Vuku despotu raškomu i po smrti Vukovoj despotima Juri i Jovanu. Na
skoro iza toga razstavi se s ovim svietom kralj Matija, a sliedeće godine
1491. stadoše Ivan Benvenjud i njegovi bratići Tomo i Nikola tražiti, da im
se oteta Kostajnica povrati. Benvenjudi prodaše g. 1492. Kostajnicu za 8000
zlatih banu Ladislavu Egervaru, ali Skrad pridržaše za sebe, pišući se
knezovima skradskim. Valjda su Benvenjudi tako zvani grofovi Skradski, koje
i danas narod u okolici Skrada spominje. Ali im nije bio sudjen dugi žitak.
Već god. 1504. bjehu Benvenjudi domrli u mužkom koljenu. Kralj Vladislav
podieli ošastna dobra Skrad i Ostrožin kralj, blagajniku Ivanu Bornemisi.
Taj se dao zakonito uvesti u oba imanja, ali nije zato postao gospodarom
Skrada. Knez Brnardin Frankopan držaše, da ima on nasljedno pravo na
nekadašnji grad strica Martina pa kako je bio odvažan a moćom silom, sakupi
god 1505. vojsku konjanika i pješaka sa topovima i velikim puškama te stane
udarati na Skrad, koji mu, kako se na to potuži Ana udova Ivana Benvenjuda,
kći Mihaela Roha od Deča, predadoše neki nevjerni službenici. Ana bila je u
Skradu te je nju Frankopan zarobio i pod stražom čuvao, a u gradu ugrabio je
mnogo dragocjenih stvari, srebrne pehare i druge stvari i nakite u
vriednosti od 3000 li. Valjda seje poslije Ana Benvenjudova nagodila s
Frankopanom, pak se to krivo činilo Elizabeti udovi Nikole Benvenjuda,
udatoj za Jurja Djaka od Djakovlja i njenoj kćeri Margareti, ženi Baltazara
Hobetića od Dubovca, koje god. 1516. Anu potvoriše kod bana Petra
Berislavića, da je dogovorno pustila Frankopana u Skrad i njih oštetila.
Kako bilo da bilo, u napredak bio je gospodarom skradskoga imanja knez
Brnardin, kojega nasliedi unuk mu Stjepan knez Ozaljski i prema sklopljenim
ugovorima knez Nikola Zrinjski i njegovi sinovi. Iz registara crkvene
desetine poznajemo počevši od god. 1461. obseg i neke druge prilike
vlastelinstva skradskoga. Ladanje skradsko prostiralo se na obje strane
rieke Korane, a dopiralo je prama sjeveru i zapadu do rieke Mriežnice, gdje
su na medjašu sa županijom modruškom stajali dvorbvi Janjac kod današnjega
Generalskoga stola i Ključ iza Poloja kod zaliva potoka Rudnice u Mriežnicu.
Na imanju skradskom bile su već god. 1334. župne crkve sv. Vida u Skradu i
sv. Jurja u Kolečanima. Skradska crkva bila je poslije posvećena sv. Lovri,
a još god. 1588. spominju se crkve na skrađŠkdfn ladanju sv. Jurja kod
Perjasice, sv. Petra u Kolečanima (kod Mateškoga sela) i sv. Nedjelje u
Čevićima (u Cerovcu). Sve su ove crkve zidane te im se i danas znadu podori,
samo je bila jedna drvena kapela u Kostajnici župe Ćevićke. Oko crkve bila
su groblja. Trg (oppidum, purgarija) pod gradom, brojio je god. 1461. sa
sudcem i pristavom 45 gradjana, a medju njima više obrtnika. Na ladanju bila
su plemena i sela Lipovac kod današnjega Generalskoga stola, Svoić, Kolečani
pod Gori, Polje (Poloj), Čevići, Kozinac, Podgorje. Svako pleme, od kojih je
čevićko bilo najjače, sa 66 obitelji, imalo je kao i trg skradski svojega
sudca i pristava. Purgari u gornjem i dolnjem trgu plaćali su vlastelinstvu
samo činž u gotovu novcu, dok su ostali podanici davali časti u novcu o
Miholju i još tlake (gospošćine) dva dana u tjednu. Za gospodarstvo bio je
pod gradom sagradjen osobiti majur. Gojilo se osobito vinogradarstvo te se
spominju vinogradi u Bodežnici, u Cerovcu, u Vinici i u Kostajnici
(Kestenjak). Više udaljeno od grada bilo je vinograda u Perjasici, Goloj
Gorici, Polju (Poloju), Crkvenom Vrhu i Zimnjaku, ali ovi vinogradi rano su
zapušteni uslied provale turske. Prihoda je imala gospoština od prevoza na
Korani i na Mriežnici. Grad je imao na Korani dva mlina a i podanici imali
su svoje mlinove na Korani i Mriežnici te na potoku Čeviću, sada Maurović
zvanom. Današnji naziv potoka potječe bez sumnje od porodice Maurovića, koja
je na čevićkom potoku držala mlin. Šume i pašnjaci skradski bili su
prostrani i pružali su priliku za gojenje različite stoke. U Skradu nije
bilo toliko predijalista, koliko na drugim imanjima Frankopanskim. Poglaviti
predijalisti bili su plemići gorički Oršići, predji današnjih, grofova. Oni
držahu od grada Skrada predij u Lipovcu (Generalskom stolu) i u Orehovcu u
župi čevićkoj. God. 1501. spominje se u Lipovcu kao predijalista Pavlić
Oršić. Oršićima bio je uzeo knez Stjepan Frankopan dvorove i kmetove u
Lipovcu i Orehovcu, nu knezovi Juraj i Krsto Zrinjski naknadiše štetu
Oršićima, podavši im imanje u Dolu pri Pribiću i dvor Kostel. I obitelj
Vrbanića imala je pod Skradom predij Dobuš, koji potvrdi knez Stjepan
Frankopan god. 1550. Jerolimu Vrbaniću. Predijalista pod Skradom bio je i
pop Matija Predojević, župnik dviju crkava pod Novim gradom na Dobri; od
svoga predija bješe rečeni pop godine 1564. ustupio dva selišta knezu
Stjepanu Frankopanu. Skradska okolica mora da je strašno postradala nešto
prije god. 1493., valjda u oči udbinskoga boja. Mnogo je tada kuća popaljeno
i naroda posječeno ili u sužanjstvo odvedeno. Broj kuća spao je u nekoliko
godina u trgu i po vanjskim selima za polovicu. Skradski trg, koji je brojio
god. 1461. 45 kuća, spao je g. 1493. na 17. U Ceviću bilo je u mjestu 66
kuća god. 1461. poslije trideset i dvie godine samo 33, a još je lošiji
razmjer bio u Lipovcu i u Svoiću, god. 1524. ljuto poharaše Turci skradsku i
dubovačku okolicu. Još je groznije opustošio krajeve oko Korane i Mriežnice
nakon trideset godina Malkoč beg bosanski. Napadaj taj dogodio se je god.
1557, a o njem javio je u Gradac štajerski plemić Franjo Teufenbach, da su
Turci provalili u krajeve Skrada, Hoisić grada (na Mriežnici) i Ogulina, dok
je ban Petar Erdodi držao krstitke svoga djeteta. Ne ima sumnje, da je ovim
izvještajem htio žigosati bana Petra Erdoda, koji je bio inače velik junak,
poznat savremenicima i potomcima dičnim imenom: Zmaj ognjeni. Procjenbena
izprava imanja Frankopanskih od god. 1558. riše nam sliku za skradsko
imanje, da je Bogu plakati. Grad je bio tada dielomice već zapušten,
gospodarske sgrade bijahu Turci razorili, trg ostaviše većinom purgari a
ladanje kmetovi; selišta bila su većinom prazna; u sudčiji čevićkoj bilo je
čitavo mjesto zvano Suhor opustjelo. Većinu vinograda poharaše Turci, a u
šume i gorske sjenokoše, kojih je bila sva sila, nije se smjelo izlaziti
poradi straha turskoga. Stanovnici medju Koranom i Mriežnicom napraviše si
kolibe na jednom otoku na Mriežnici kod Janjca, pa ga za nevolju ogradiše.
Dohodak od tlake, činža, postao je posve neznatan, a vinska gornica sasviem
malena.
Knez Nikola Zrinjski nije mnogo izgubio, ustupivši god. 1561. Skrad svojemu
šurjaku Stjepanu Frankopanu, ali ovaj se nakon smrti svakove (god. 1566.)
odreče svih imanja na korist svojih nećaka, Juraj knez Zrinjski založi god.
1509. grad Skrad i čitavo imanje za 2000 fl. Knezu i banu Franji Frankopanu
Slunjskomu, a ovaj ga još iste godine za istu svotu preda kapetanu krajiških
četa Jurju Babonožiću od staroga plemena Mogorovića. Proti ovomu zalogu
prosvjedovali su, dakako utaman, potomci roda Benvenjuda, naime Barbara
Kapetanović, kći Ivana Zemčeja i Katarine Benvenjud, te Franjo Hudić za
svoju ženu Veroniku takodjer kćer Ivana Zemčeja.
General Ivan Lenković držao je, da za vituljače i topove glasnike ne ima
zgodnijega mjesta, nego li Skrad i Modruš, ali pored svega toga Skrad nije
dobio nikad straže na trošak krajiške uprave, već su ga Frankopani i
Zrinjski branili, koliko su mogli. Tako su Turci g. 1576. mogli sasviem bez
odpora porobiti sa 1500 konjanika blagajske i skradske priedjele i odvesti u
sužanjstvo 170 duša. Skrad se održao do god: 1585., a tada izviesti general
Andrija Auersperg ratnomu vieću u njemački Gradac, da su mjeseca julija
Turci popalili Skrad, a da je glas pukao, da su to Turci učinili s dozvolom
udove Babonožićeve, koja je nakon smrti svoga muža Skrad držala.
Od početka sedamnaestoga vieka vazda se spominje u sačuvanim pismima samo
podor grada skradskoga. Na lievoj obali Korane naprotiv gradu sagradjen je
poslije drveni čardak, u kojem je straža stajala. Taj Skrad zvao se za
razliku od staroga grada Novim Skradom. Priedjeli skradski napučeni su
iznova narodom iz Bosne za velikoga turskoga rata god. 1686. Tada je dao
karlovački vicegeneral grof Matija Srassoldo načiniti do 200 kuća u okolici
Blagaja i Skrada za pribjegle Vlahe. Vlasi stadoše prelaziti i Koranu prama
Cerovcu i Bariloviću, ali je tomu kraj učinio godine' 1689. general
Herberstein, naredivši, da na lievoj obali Korane imadu ostati starosjedioci
katolički Hrvati.
Pravoslavni žitelji imali su još god. 1700. svoju parokiju pod Skradom. Do
skradskih Vlaha naselio je barilovićki kapetan barun Hallerstein god. 1711.
druge Vlahe iz turske države, koji i danas stanuju oko Korane u Koranskom
briegu, u Kosirskom selu i u Malom i Velikom Kozincu.
Kad se god. 1712. radilo o reformama u hrvatskoj Krajini, smjeralo se posadu
iz Barilovića premjestiti u Klokoč i Trupinjak, a kapetaniju smjestiti u
Skradu, nu kasnije se je od toga odustalo te je god. 1732. i čardak u Skradu
napušten.
Za skradsku okolicu nije se iza toga nitko brinuo. Tako je ostao Skrad u
svojem rdjavom gospodarstvenom stanju, što rodoljub tiem više žaliti mora,
jer ne ima nade, da će se tako skoro štogod na bolje okrenuti, jer je
zemlja, kako već spomenusmo, u skradskirn stranama stjenovita i huda, narod
nemaran, a žalibože i dosta pokvaren.
|
