|
|
Steničnjak
(Sjeničak)
(po Lopašiću)
 Starodrevni
grad i mjesto Steničnjak slabo je danas poznato. Ono se nalazilo niže
Karlovca medju Kupom i Petrovom gorom u bivšoj banskoj pukovniji, sada
kotaru Vrginmostu, ali se danas ne zove više Steničnjak, već se krije pod
imenom Sjeničak. Tako prozvaše stari Steničnjak sadašnji pravoslavni
žitelji, došavši iz Bosne istom prije dvjesta godina, i osnovavši u
Steničnjaku parokiju, koja broji do 3800 duša.
Ni sam stari grad Steničnjak nije pridržao prvobitno svoje ime, već se zove
Roknićevom gradinom po obitelji, koja se je nastanila blizu grada na mjestu,
gdje je nekoć stajao varoš steničnjački.
Gradu Steničnjaku težak je pristup, a stojeći na brdu medju još većim
glavicama ne opaža se, dok mu se bliže ne dodje. Roknićevo brdo, na kojem se
osovio grad, stoji gotovo po sriedi medju potocima Malom i Velikom Utinjom,
jedan sat od prilike više od katoličkog mjesta Skakavca. Pravoslavna
parokija sv. Petke u Sjeničaku stoji od grada sjeveroiztočno preko Male
Utinje daleko po sata hoda od grada. Mala Utinja dosta je jaki potok, koji
obilno natapa obližnje livade u jarku i tjera nekoliko mlinova. Zemlja je u
današnjem Gornjem i Dolnjem Sjeničaku svuda dobra i jaka, te po njoj
izvrstno uspieva razno žito. Po brdima ima na sve strane vinograda, u kojima
raste osobito valjano crno vino. Priedjel naliči jako unskoj Krajini ili
Zagorju; svuda ima brežuljaka i uzanih dolina, koje naplavljuju bujni i
gusti potoci.
Čovjek je zadivljen, kad s humka nad potokom Stipičevcem opazi na šiljastom
brdu ogromni podor staroga Steničnjaka. Ma da je silno oštećen, i uz prkos
tomu, što je velik dio gradje od staroga grada raznesen i odvezen na sve
strane, osobito za gradnju parokijalne crkve sv. Marije u Trebinju, pa za
grad i župnu crkvu u Rečici, i one tamne zidine, što su preostale, imponuju
svojom veličinom i vanjskim likom.
Gradsko brdo opasuje duboko u jarku potok Tržac, koji se dolazeći u dva
traka s lieva i desna pram sjeveru u jedno korito spaja. Brdo je pitomo i
obradjeno; vinogradi i oranice dopiru tik pod zidine gradske. Sudeći po
razvalinama, do kojih je prilaz lahak samo od Roknić sela, stari je
Steničnjak bio obsegom veći grad, nego li i jedan grad, što još postoji u
Hrvatskoj. Imao je više kula, ali se sada razabiraju samo tri. Medju kulama
bile su poveće zgrade za stanovanje vlastele i dvorjanika, a u kasnije doba
i za mnogobrojne gradske stražare. Grad okružavalo je platno, a glavna su mu
vrata bila namještena prama varošu i jednom brdašcu, o kojem se kaže, da je
na njem stajalo groblje. Ulaz bio je utvrdjen; po svoj prilici se u grad
ulazilo diživim mostom. Osnova grada bila je nepravilna prema zemljištu, na
kojem je gradjen. Na zidinama, koje su većim dielom jako debele, malo se
opaža finije arhitekture i izradjena tesana kamena; ponajviše sastoje zidine
od tufa i prostoga kreča. Ima pak u zidinama i izvrstne cigle, koju obližnji
seljaci vade za svoju porabu. Premda su zidine sada ponajviše oborene, to
ipak mjestimice dosižu visinu od 6 hvati i više. Oko grada nadju se kadšto
razni novci; a još nedavno našla je jedna djevojka pred samim vratima
gradskim zlatan novac, te ga utržila u Karlovcu za 9 for. Pripovieda se, da
je u gradu bila kapela, posvećena sv. Ani; sada joj se ne zna mjesto. Još
nedavno moglo se u gradu ulaziti u duboke podrume po ljestvama; danas je sve
zasuto.
Mada je Steničnjak podignut na prilično visokoj glavici (321 metar), iz
njega je posve ograničen vidik, a to zbog toga, što su, kako jur opazismo,
okolne glavice više od gradskoga brda. Pram iztoku podiže se brdo Stražište,
nasadjeno donekle vinovom lozom, o kojem se pripovieda, da su s njega Turci
topovima na Steničnjak udarili i predobili ga. Stražište prozvano je po
straži, koja je na tom brdu stojala; negda se je pak Stražište zvalo
Rožanac. I samo selo Roknić stoji više od grada. Pram
zapadu zatvaraju vid bregovi Branjenica i Slunjska, prozvano po knezu
Slunjskom. Najviše je brdo Dvorište na sjevernoj strani, a bliže do grada
stoji brdo Čopa.
Dolje u jarku, gdje se slievaju oba traka potoka Tržca, stajala je nekoč
brana, kojom se je zajazila voda poradi obrane grada. Tu ima i vrelo
Gjurgjevac, iz kojega da su išle cievi gore u grad. Kako se je pak vukla
voda u visinu, ne zna sada nitko kazati. Uz potoke Tržac i Starča (Utinju)
bilo je više ribnjaka, pa im se još mjesta znadu. Jedan je istom prije
nekoliko godina osušen.
Župna crkva sv. Marije, koja se već g. 1334. u Steničnjaku spominje, stojala
je nekoč iza sela Roknića na jednoj oranici, gdje joj se još tragovi znadu.
Nešto dalje od grada u šumi Medvedjaku ima podor stare crkve, „Sveta žalost"
zvane. Kažu, da je tu stajao Franjevački kloštar. I u
gornjem Sjeničaku ima razvalina katoličke crkve „Svetinja", a u crkvi ima
zidani oltar.
Steničnjak spominje se prvi put u jednoj listini od godine 1299., i u njoj
se kaže, da je Steničnjak spojen preko Mrzlog polja sa Dobrom (Novim
gradom). Ne ima pak sumnje, da je Steničnjak daleko starije mjesto, a njegov
kraj da je od davnih vremena napučen. Već samo ime znači, da je u
Steničnjaku, gdje inače ne ima pećina ni litica, bilo starih stiena i
zidina, po kojima se mjesto prozvalo. Hrvatski kronista Ivan Tomašić
zabilježio je, da je Steničnjak gradjen g. 1105. Istina je, da to nije
izvjestna godina gradnje, ali je dokaz, da se već šestnaestoga vieka
Steničnjak držao starim gradom.
U zbirci listina, što ih čuva grof Ludovik Blagaj, jedini potomak knezova
Babonića, najstarijih vlastela u Steničnjaku, ne ima listina o tom gradu,
kao što ih s malom iznimkom ne ima niti glede ostalih gradova i imanja, što
su ih Blagaji ranije izgubili.
Možda, da se Steničnjak krije pod imenom županskoga grada Gorice; isti se
spominje u dviem listinama kamenskoga manastira god. 1263. i 1462. U obje se
kaže, da Kamensko leži u župi goričkoj do zemalja grada goričkoga, do kojega
vodi cesta od crkve sv. Jakova na Gazi preko šume Mokrice. Knezovi Babonići
pisahu se izprva i sami knezovima goričkim, a poslije takodjer i knezovima
od Steničnjaka (Stenizvale, Stanisnyak). Tako je ban čitave Slavonije
(Hrvatske) Stjepan Babonić od Steničnjaka oko godine 1300. obrekao mletačkim
trgovcima, da će ih štititi, ako dodju trgovati u njegove zemlje. Još se g.
1336. zovu sinovi bana Stjepana, sklapajući ugovor sa vojvodama od
Habsburga, knezovima od Steničnjaka, a županija gorička prozove se u prvoj
polovici petnaestoga vieka županijom steničnjačkom. Pače se spominje g.
1404. prigodom osnivanja manastira kamenskoga, da se Kamensko nalazi „in
comitatu castri" Steničnjak. Ima više listina, što ih Babonići izdadoše u
Steničnjaku u raznim prigodama, ali samo tri listine rečenih knezova tiču se
neposredno vlastelinstva steničnjačkoga. Jednom izdanom g. 1311. u
Steničnjaku darovaše knezovi ban Stjepan i braća mu Ivan i Radoslav Babonići
knezu Jurju sinu Hozeja imanje Kamensko, a drugom pisanom u Ozlju godine
1312. podieli ban Stjepan Babonić istomu Jurju svoju zemlju u Švarči (maloj
Švarči) polag Korane. Napokon se spominje, da su se spomenuta braća Babonići
god. 1312. pogodili sa biskupom zagrebačkim Augustinom Gazotićem radi
podavanja crkvene desetine od imanja Samobora i Steničnjaka.
Kako već kod povjesti Ozlja opazismo, Babonići došavši u opreku sa
kraljevskom premoći, izgubiše oko god. 1325. imanja oko Save i Kupe, a medju
ostalima i grad Steničnjak. Kako se tada sa Steničnjakom dogodilo i kada je
upravo kruni pripao, ne nadjosmo zabilježeno. Po svoj prilici da je ban
Mikac i Steničnjak bojnim oružjem zauzeo. God. 1330. imao je rečeni ban u
Steničnjaku svoje kaštelane Stjepana i Tomu sinove Beka, plemiće od Grbonoga
(današnji Kloštar u Podravini). God. 1443. bio je kaštelanom u Steničnjaku
magistar Nikola. Njemu je pisao kralj Karlo, da ne da dirati crkvenu
desetinu, koju bi radi mienjati neki plemići, a desetina ima ostati onakova,
kako je uredio bivši biskup zagrebački Ladislav, tadanji nadbiskup kaločki.
Kao što ostale konfiskovane gradove upravljali su i u napredak još trideset
i više godina kaštelani, dok ne založi kralj Ludovik, deseći se god. 1380. u
Zagrebu, steničnjačko imanje Stjepanu knezu Krčkomu i njegovoj ženi
Katarini, rodjenoj kneginji od Optuja i Metlike, za 10.000 dukata. Isti
kralj bješe ujedno god. 1386. dozvolio knezu Stjepanu, da može, ne imajući
mužkoga poroda, baštiniti njegova imanja jedinica kći Elizabeta. Bez sutnnje
podieljena je ta privola s obzirom na udaju sa knezom Celjskim Fridrikom
II., s kojim se je Elizabeta god. 1388. vjenčala.
Stjepan knez Krčki razstavi se s ovim svietom g. 1390., a upravu Steničnjaka
preuzme njegova udova Katarina. Ona pozajmi kralju Sigismundu u njegovoj
velikoj nevolji još 8000 dukata, držeći sa kćerju Elizabetom i nadalje u
zalogu Steničnjak. Kao vlastelinka Steničnjaka utemelji kneginja Kata god.
1404. manastir kamenski i nadari jednim dvorom kod Kupe manastir sv. Nikole
u Modruši. Po smrti udove kneginje Frankopanke, koja je skoro iza toga
sliedila, pritni Celjski knez Fridrik imanje steničnjačko kao miraz svoje
žene Elizabete. Kralj Sigismund potvrdi Celjskomu knezu, a svomu svaku,
Steničnjak godine 1415. posebnom listinom, u kojoj se spominju zasluge
Fridrikove u Njemačkoj, osobito za koncila držana u Konstancu. Kralj naloži
ujedno kaptolu zagrebačkomu, da Celjskoga uvede u Steničnjak. Uz mladoga
kneza Fridrika živio je do godine 1436. i otac mu knez Herman, Da se mladi
knez priuči ranije samostalnomu držanstvu i gospodarenju, ustupi mu otac
nekoliko obiteljskih imanja, te je knez Fridrik uz Steničnjak držao gradove
Samobor, Mehovo, Novo mesto, Kostanjevicu i Krško. U posljednjem gradu
stalno bi sa svojom porodicom i dvorjanicima prebivao. Knez Fridrik ogriešio
se strašno na vlastitoj ženi kneginji Elizabeti Krčkoj, probodavši ju godine
1422. u gradu Krapini noću u postelji. Tako do konča žalostno vriedna
hrvatska boljarica, jedinica i mezimče svojih roditelja i zakonita vlastnica
Steničnjaka i drugih porodičnih imanja. Uzrok je tomu groznomu činu bila
strastvena ljubav, koju je pustopašni knez gojio prema pristaloj djevojci,
hrvatskoj pletnkinji Veroniki od Desinića u Zagorju. Fridrik oženi se
Veronikom, ali svojim mrzkim postupkom razgnjevi otca i svaka, kralja
Sigismunda. On bude zatvoren ponajprije u gradu Ostrvici u Koruškoj, a
poslije u gornjem gradu Celju, dok se Veronika sa nekoliko dvorkinja i sluga
potucala od nemila do nedraga i sakrivala po šumama i gudurama. Ne uteče
ipak srčbi staroga kneza, koji je uhvati, te dade, pošto je redoviti sud
nije htio odsuditi na smrt, utopiti u kaci vode. Istom po smrti otčevoj
(godine 1435.) postao je Fridrik, kad je i ostala Celjska imanja baštinio,
gospodar Steničnjaka. Fridrik Celjski, kao i njegov sin Ulrik, baveći se za
života mnogo državnim poslovima u njemačkom carstvu i u kraljevstvu
ugarskom, i imajući na sve strane silna imanja, gradove i varoše i čitave
županije, malo su kad vidjeli Steničnjak, već su ga za njih upravljali
posebni kapetani.
Kad je god. 1456. u Biogradu Ladislav Hunjadi posljednjega Celjskoga kneza
Ulrika mačem probo, nastala je jagma za njegovim imanjima. Steničnjak i
ostala imanja prama Uni zaokupi moćni knez Martin Frankopan, oslanjajući se
na pravo Frankopanske kuće, od koje je otac Ulrikov Fridrik Steničnjak za
ženin miraz dobio. Martin je od to doba ponajviše stanovao u Steničnjaku, te
ima mnogo povelja, što ih je on u tom gradu izdao. Čim je Martin preuzeo
Steničnjak, uzkratio je desetinu, koja je godimice 800 fl. nosila. Na službi
Martinovoj bio je tada župnik Čačarski (Cacharche), glagolski pop Pavao,
kojega savremeni spisi označuju kao osobita opornika proti desetini.
God. 1464. potvrdio je kralj Matija knezu Martinu dobra, što ih je držao,
ali Steničnjak, Lipovac i Kostajnicu samo dok živi, i zato je Steničnjak po
Martinovoj smrti (god. 1479.) kralju pripao. Već iste godine na blagdan sv.
Elizabete (19. novembra) razpolagao je sam kralj Matija steničnjačkim
imanjem, založivši goričkom plemiću Fabijanu Dragačiću imanje Rečicu.
Po smrti kralja Matije ustupi g. 1490. kralj Vladislav državnim ugovorom
Matijinomu nezakonitotn sinu, Ivanu Korvinu, uz ine gradove i Steničnjak,
koji bješe nešto prije toga zastupnik Vladislava, njemački cesar
Maksimilijan, dao svojemu pristaocu Ivanu knezu Cetinskomu. Ali do vlasti u
Steničnjaku nije došao niti vojvoda Ivan, niti knez Ivan Frankopan, koji
dvie godine kasnije pogibe u boju kod Udbine, već ga kralj Vladislav god.
1492. ustupi banu hrvatskomu Ladislavu Egervaru. U darovnici iztiču se
obširno odlični čini toga za Vladislavovu vladavinu doista zaslužna bana, o
kojem povelja kaže, da je vjerno i častno služio kralja Matiju, da je tri
kraljevine (Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju) spasao u opasno doba za krunu i
da je četiri puta odagnao Turke od Hrvatske i razbio ih nedavno, kad su se
povraćali iz Koruške. Pošto Ladislav Egervar na skoro preminu, nasliediše
njegova imanja u Hrvatskoj, Steničnjak i Kraljevu Veliku u križevačkoj
županiji, maloljetni sin Stjepan i kći Klara, udata za Jurja Kanižaja, još
god. 1505. bana jajačkoga, a god. 1508. bana hrvatskoga; a kad je Stjepan
Egervar ponarastao, ustupi on ugovorom oba prije rečena imanja god. 1508.
Jurju Kanižaju i njegovu sinu Ladislavu. Potonji uveden je g. 1512. svečano
u sve dielove imanja steničnjačkoga, koje je u odnosnoj kaptolskoj izpravi
potanko opisano.
Činilo se, da će se Steničnjak opet izmaknuti porodici Kanižaja, jer ga
godine 1523. kralj Ludovik darovao grofu temeškomu Ivanu Dragfiu, ali se već
sliedeće godine (1524.) uravna Ladislav Kanižaj sa svojim rodjakom
Dragfijem, koji se odreče Steničnjaka i Kraljeve Velike. Steničnjak nasliedi
s privolom kralja Ferdinanda I. i protukralja Ivana
od Zapolja Ladislavova kći Uršula, koja se uda za bana hrvatskoga i
potlašnjega palatina Tomu Nadažda. Tako je Steničnjak došao u vlast grofova
Nadažda, koji ga više od sto godina držahu.
Prielaz ogromnoga i koristnoga imanja steničnjačkoga od Kanižaja na Nadažde
niesu mogli pregorjeti knezovi Frankopani, držeći, da imadu po knezu
Stjepanu Krčkomu (umro god. 1390.) i po knezu Martinu Frankopanu nasljedno
pravo na Steničnjak. Poglaviti predstavnik Frankopana bio je tada knez Juraj
Slunjski, koji je kod obrane svojih imanja na turskoj Krajini imao sto muka,
a vazda se je kao veliki vitez ponio. Slunjski knez stade svojatati
Steničnjak, posjedne pojedina mjesta steničnjačka već g. 1532., a i sam grad
bješe već jednom zauzeo, ali mu ga Tomo Nadaždi otme. Na 5. decembra g.
1538. zamoli knez Slunjski kralja Ferdinanda, da mu podmiri tražbu od 4000
fl., što mu je državna blagajna dugovala za trošak obrane na Krajini, i da
mu izruči grad Steničnjak, što mu ga bješe Toma Nadaždi oteo. Što nije mogao
izvesti knez Slunjski s dobra, učinio je silom.
U sporazumku sa gradskim službenikom Mihaljom Balogom
i mjestnim svećenicima, koji su voljeli vidjeti grad u rukama hrvatskoga
junaka i njihova zaštitnika, nego u vlasti ugarskoga velmože, pa pomoću
zasužnjenih u gradu Turaka zapremi knez Slunjski koncem g. 1542. grad
Steničnjak. O zapremi Steničnjaka piše Barbara Krhek svojemu mužu, koji je
bez sumnje bio službenik grofa Nadažda, zanimljive podatke: „Toj pogibeli
nebi nigdore veće uzrok nego Balog Mihal; on izda hižu gospodsku knezu
Slunjskomu, kako Juda Boga, med tim hodeće Jurko Zimić, pop Kirin i pop
Matij. U nedelju pred vsimi Svetimi stajala sta u Stiničku, a po tom v
utorak na Trebinje. I biše (Balog) zel šest sužanj
najboljih u grad, ki vodu nose; on je išal u varoš na krčmu. Oni sužnje, ki
su bili, oni su najprvi grad zaprli. I bili su
trabanti četiri na vratih. Tri su van pobigli, a jedan je ovde ubijen.
I kada čuše oni, ki bihu u velikom gradu, popadoše
oružje i ubiše četiri trabante i porkulaba pri železnih vratih. I
to čuvši neverni Mihal (Balog), tako je poslao človika k
Zimiću i Slunjskomu. Od sih 1002 sužan ni nego jedan raskovan; svi su sebe
prvo oslobodili u četrtak od večere i petak do podne."
Bilo je, kako Barbara Krhekova piše svojemu mužu, zaključeno medju
zakletnicima, da turski sužnji ubiju i rečenu Barbaru
i njezinu djecu, ali na to nije htio pristati kolovodja medju zasužnjenim
Turcima Uzref i tako osta Barbara Krhekova živa. Tomo Nadaždi bješe
izviestio, da su okolišni plemići smjerali sa gradskim kmetovima Steničnjak
opet zauzeti, ali medju tiem dodje treći dan knez Juraj Slunjski glavom sa
trabantima pod grad, pa ga zapremi. Pokušalo se više puta, ne bi li Slunjski
s dobra ustupio grad, ali sve molbe bile su badava. Radi predaje grada
pogadjao se sa Slunjskim knezotm tadanji banovac Gašpar Gusić, putujući k
Slunjskomu u grad Ostrožin, ali nije uspio. Banu Nikoli Zrinjskomu bješe
naložio kralj Ferdinand, da Steničnjak ili milom ili silom oduzme knezu
Slunjskomu, te ga preda Nadaždu. I ban pošao je bio
glavom do Slunjskoga, nu nije ga mogao skloniti na predaju grada. Dozvao je
bio i rodjake kneževe, naročito kneza Stjepana Blagaja, da posreduju.
Slunjski voljan je i Turke pozvati u pomoć, ako to bude trebalo. Kad to sve
ne mogaše pomoći, zamoli ban krajiškoga generala Ivana Ungnada, da mu pošlje
lumbarde, koje treba za obsadu Steničnjaka; sa Slunjskira knezom da se nije
šaliti.
Do uporabe bojne sile nije
došlo, a knez Jure Slunjski držao je Steničnjak i uživao dohodke od njega
sve do svoje smrti, koja ga stiže g. 1553. na povratku iz turske vojne od
Gradiške u Steničnjak, gdje ga na gradskim vratima grom ošinu. Tomo Nadaždi
zaokupi tada grad, dobije od kralja Ferdinanda g. 1557. novu darovnicu, te
se dade uvesti u sva imanja Steničnjaka po kaptolskom i kraljevskom
povjereniku. Odslije niesu Nadažde više napastovali ni Frankopani, niti itko
drugi od hrvatskih velmoža.
U raznim darovnicama, a još više u ispravama kaptolskim o uvedenju pojedine
vlastele u imanja grada Steničnjaka ima prilično viesti o prostoru
vlastelinstva, o njegovu stanovništvu i o feudalnim prilikama. Popunjujuć te
viesti sa podatcima iz urbara od početka šestnaestoga vieka, postoji
prilično jasna slika cjelokupnoga stanja i života u obsegu vlastelinstva.
Imanje steničnjačko bilo je jedno od najvećih u Hrvatskoj. Prostiralo se na
obje strane Kupe, te obsezalo sve Pokuplje od Karlovca do Kupčine, pa južno
preko Petrove gore do Gline; pa Glinom na Koranu i Mriežnicom prama
karlovačkoj Gazi, gdje je ladanje steničnjačko medjašilo sa zemljama grada
Dubovca i Ozlja. Na tom prostoru redala su se mnoga mjesta, dvorovi, plemena
i obćine, vazali i plemići. Najtočnije naznačena su mjesta „držanja grada
Steničnjaka" u uvodnoj izpravi bana i senjskoga kapetana od god. 1512.
Poglavito mjesto bio je trg Steničnjak, koji je stajao dielom u drazi pod
gradom i bio obzidan, a dielom nešto dalje valjda na potoku maloj Utinji na
mjestu, koje se i danas Tržac zove. Blizu grada bila su dva majura za
gospodarstvo vlastelinsko sa stajama i drugim raznim sgradama. Tu se i u
kasnije doba, kad je poradi turske navale gospodarstvo na sasviem nizke
grane spalo bilo, čuvalo dosta žita i bilo mnogo različitoga blaga i živadi.
U Tržcu bio je dvor gospodski, a za taj morali su tržari (cives) neke radnje
obavljati i plaćati činža svake godine po deset dukata. Još oko god. 1550.
bilo je gradjana do 150 kuća. „Braća purgari i plemeniti ljudi" imali su
svojega sudca i starešine, a sakupljali su se na sud i na viećanje „v
okrišal naš i v naše navadno spravišće i od vika narejeno i svagda potrjeno
ka oltaru sv. Filipa". Bez sumnje imali su purgari steničnjački razne
povelje, koje niesu sačuvane, dok je poznata hrvatski glagolicom pisana
povelja kneza Martina Frankopana za pleme roženičko u blizini Steničnjaka,
koju je kaptol zagrebački g. 1563. izdao u latinskom prievodu. Osim
obćinskoga „okrišala ili spravišća,, držao je u Steničnjaku svoje skupštine
i „stol stenički" za čitavu gospoštinu, u kojem su sjedili i odlučivali uz
kneza i vlastelina ili njegova zamjenika pa poglavite službenike i obližnji
plemići, te župani i sudci plemena i obćina u obsegu vlastelinstva. Nekoliko
sačuvanih spisa svjedoči, da je steničnjački stol i u ono nevoljno doba bio
sviestan zadatka svoga i da je sdušno i po pravici sudio. Tako kažu
steničnjački sudci g. 1572., „da side v stolu najprvo vuzamši gospodina
Boga i njega pravicu na pamet i pred sobom imajući nikomure pravice
nezatajeći, nego zakona prav pravdu i pravicu prislužujući."
Znamenitost grada i varoša steničnjačkoga podigla se je osobito početkom 16.
vieka, odkako je u Steničnjaku držan zemaljski sud za cielu prikupsku i
prekokupsku Hrvatsku, pa pošto se stadoše u njem kupiti staleži hrvatski u
državni svoj sabor. Sud se je držao obično svakoga mjeseca po tri dana, a
njemu je predsjedao kraljevinski prabilježnik uz županijske sudce, naročito
tako zvanoga četvrtoga sudca županije zagrebačke. Gradjani steničnjački
držani su bili sudjelovati kod suda kao porotnici. Od suda bilo je svaki put
vlastelinstvu korist do 50 dukata od globa, što su ih stranke odsudjene
imale platiti. Godine 1569. bude zaključeno u hrvatskom saboru, da se i u
napried drže u Steničnjaku kratki sudovi, kojima da prisustvuje banovac i
kraljevinski podbilježnik i podžupan. Hrvatski sabori držani su u
Steničnjaku nekoliko puta. God. 1530. sastaše se u tom gradu hrvatski
staleži po dva puta, mjeseca maja i junija, dogovarajući se najviše o tom,
da bi budući bez svake pomoći upuštali se u pogodbe sa Turcima, kako su to
doista već nekoja hrvatska vlastela, naročito Zrinjski, učinili. Sabor držan
u maju razpršio je ban Ivan Karlović, a iz sabora, držana u juniju, poslaše
Hrvati svoje pouzdanike do generala Ivana Katzianera i kralja Ferdinanda i
njegova brata cesara Karla. Znamenit je sabor držan u Steničnjaku mjeseca
julija g. 1558., u kojem se je radilo ponajviše o obrani kraljevine i o
porušenju nekojih gradova na Krajini, čemu se oprieše sakupljeni staleži. To
je bio posljednji sabor držan preko Kupe, a poslije sazivani su hrvatski
sabori vazda u Zagreb i druga mjesta na lievoj obali gornje Save. Glede
samoga mjesta steničnjačkoga opažamo, da su imali tuj kuće ne samo domaći
purgari, već i mnoga vlastela i plemići iz okolice, naročito iz obsega
topuske opatije. God. 1504. spominje se medju stanovnicima Pavao, ljekar, a
g. 1562. Juraj, djak, školnik varoški, što je dokazom, da se u starom
Steničnjaku staralo i za zdravlje i za pouku mladeži.
S obzirom na vrst i broj žitelja u gradu, varoši i u obližnjim mjestima
imala je župa steničnjačka g. 1501. osim župnika Petra još i kapelana Antuna
i Šimuna altaristu. Posljednji stanovao je u gradu, gdje se g. 1518.
spominje Antun kapelan vlastelina Ivana Kanižkoga, Osim župe steničnjačke
bilo ih je još drugih jedanaest u držanju grada steničnjačkoga. Naš izvor
doista ne spominje imena tih župa, ali smo ih mi po obsegu vlastelinstva
kadri posve točno naznačiti. Od patronata, koji je danas obćenito samo
teretom, bilo je koristi vlastelinstvu. Svaki je župnik davao polag pogodbe
prigodom imenovanja do petdeset dukata, a još je morao pomagati kod zidanja
i popravka grada. Isto takovu dužnost imali su i kmetovi Franjevačkoga
manastira, koji su spadali gradskoj sudbenosti. Kmetovi vlastelinstva, na
koliko su službe činili i dare davali neposredno u grad, podložni su
vlastelinskim dvorovima. Kod svakoga takova dvora bio je župan, koji je bio
podčinjen vrhovnomu županu u gradu. U Steničnjaku kao što u Kranjskoj i u
Istri uzdržala se je bila još šestnaestoga vieka starodavna institucija
županska kod administracije vlastelinstva. Gradskomu županu morali su
vanjski župani podavati godimice po 50 kopuna, pa mjeru vina i zobi. Inače
su kmetovi u držanju grada davali obične radnje, desetinu od priroda,
gornicu i desetinu. Svaki kmet davao je godimice po 12 sirova, što je
dokazom, da se u krajevima Steničnjaka gojila osobito stoka. Od svinja
pripadalo je vlastelinstvu svako šesto i još daća od 10 kr. od svakoga
krmka. Još g. 1550. dobivalo je vlastelinstvo 500 komada svinja. Razumieva
se, da je sva Petrova gora, tada Petrov gvozd zvana, pripadala gradu
steničnjačkomu. U njoj je bila „rudnica", gdje se je vadilo i lievalo
željezo. Rudari plaćali su od rude svake nedjelje po 10 dukata, ili su
davali u grad svaku treću libru željeza. Zanimljivo je, kako se je u
Steničnjaku riba gojila; još oko g. 1550. bilo je dvanaest ribnjaka, a u
njima toliko riba, da se je dobivalo ribarijom po 1000 for.Grad je imao
silni adolijal zemalja, koje su kmetovi obradjivali. Zato je i steničnjačka
gospoština vazda imala veliku zalihu žitka, s kojom se je u drugoj polovici
šestnaestoga vieka krajiška vojska hranila. Kad se g. 1578. spremala navalna
vojna pod Kevenhilerom, imao je hrvatski general Ivan Auersperg sav
provijant dobaviti iz Steničnjaka. Veliki dio zemalja na ladanju grada
držala su slobodna plemena, pa pojedini vazali i predijalisti sa svojim
kmetovima. Plemena upravljala su se autonomno i razpolagala su po svojoj
volji imovinom i zemljama. Davala su jedino gradu i vlasteli darove i činž,
vršili vojne službe i radili kod utvrde i popravka grada. Godine 1464.
pripadala su Steničnjaku ova plemena (generacije): Hutina, Zlat, Otročići,
Husići, Stojmerići, Kupišinci, Koranjani, Koranica, Godenica i Javorovac,
Strelčani, Švarča i Otok. I nekoja plemena imala su
kao Husići, Stojmerići, Zlat svoje gradove, a sva plemena imala su svoje
klupe navadne i od vika narejene za vikovično spravišće ponajviše kod župnih
crkava. Hutinsko pleme bilo je jako staro, a prostiralo se od današnjega
Vukmanića preko potoka Utinje uz Kupu sve do Selnice na potok Zlatnjak. Već
g. 1391. obilježen je tomu plemenu kotar po posebnom povjerenstvu i o tom
sastavljena posebna izprava, koja je do danas sačuvana. „Od brata" toga
plemena Lakše Latovničkoga kupio je „grašćak grada steničkoga" Juraj
Klinčić, „voljom i dopušćem vse bratje Gornje polje Latovničko" pokraj Kupe.
Od vazala navesti ćemo samo nekoliko. Medju najstarije vazale steničnjačke
spada Petar Tomašić, bivši sudac plemena strelačkoga, koji je oko g. 1465.
držao kao vazal grad Belaj na Korani. I knezovi
okićki prozvani Benvenjudi, koji bijahu počevši od godine 1453. gospodari
obližnjega grada Ostrožina, držali su u leno imanja Dedinu
i Trebčicu koja su po smrti Ivana Benvenjuda god. 1513. podieljena Jurcu
Piscu, Iliji od Buče i Nikoli Špišiću. Knez Martin Frankopan stvorio je kao
gospodar Steničnjaka nova predija. Kaštelana svoga steničnjačkoga Jurja
Klinčića nadari rečeni knez g. 1466. imanjima Banvrhom i Selnicom kod Kupe.
Ova su imanja Klinčići, porietlom iz Modruše, ujedno sa imanjem Bukovcem,
takodjer u držanju steničnjačkoga grada, mnogo godina držali i uživali. God.
1467. podielio je knez Martin svojemu lipovačkomu kaštelanu Brnardu Stučiću
od Gacke Zamrše kod Kupe. Ovo je imanje po izumrću roda Stučića pripalo
glasovitim plemićima Križanićima od Nebluja i od Hresna. Svojemu vjernomu
službeniku Mikši Ličkoviću, koji je uz Martina vojevao pod Sibinjaninom
Jankom u boju na Kosovom polju i hrabro se ponesao, darova Martin na Blaževo
g. 1479. imanja Dolac i Gradac u držanju grada Steničnjaka. Odmah iza smrti
Martina Frankopana na dan sv. Elizabete g. 1479. darova kralj Matija imanje
Rečicu, koje je vazda pripadalo Steničnjaku, goričkomu plemiću Fabjjanu
Dragačiću, kojega su kraljevski povjerenici Šimon Imprić i magistar Juraj,
gubernator topuski, odmah u darovano imanje uveli. Po izumrću Dragačića, što
se naskoro dogodilo, opet je Rečica spojena sa Steničnjakom. God. 1539.
potvrdi kralj darovnicu Tome Nadažda i njegove žene Uršule za plemića
Farkašića od Klisa za imanje Lipje i jednu kuću u varošu Steničnjaku.
I glasoviti Stančići, prozvani Hrvati, kojima je inače bio
zavičaj na Uni, držali su kao predijalisti imanje u Koranici kod Budačkoga i
kuriju u Kalhiću na Korani u obsegu Steničnjaka, a darova im ga g. 1542.
palatin Toma Nadaždi i njegova supruga Uršula Kanižajka.
Preuzevši grofovi Nadaždi vlastelinstvo i grad Steničnjak niesu ga mogli u
napried mirno vladati sbog neprestanoga prodiranja Turaka, koji su imali
vazda zub na poglavito imanje steničnjačko, dok ga niesu sasviem uništili.
Već g. 1541. izpane prema Steničnjaku livanjski sandžak Marat beg sa 10.000
konjanika i 5000 pješaka, te na blagdan sv. Magdalene porobi i popali Otok,
Rečicu, Švarču, Trebinju i Dubovac, odvedavši tri tisuće ljudi u nevoljno
sužanjstvo. Sedam godina iza toga (g. 1548.) porobi zloglasni Malkoč beg uz
priedjele Topuske i Perne takodjer i sve ladanje Steničnjaka. Novi napadaji
turski na Steničnjak dogodiše se god. 1565. i g. 1574., a mislilo se, da će
se turskim napadajima najuspješnije uztuk učiniti, ako bude u Steničnjaku
glavna krajiška tvrdja i sielo zapovjednika za hrvatsku Krajinu. Poradi toga
stao se je dogovarati i pogadjati još g. 1574. general Herbart Auersperg sa
vlastnikom Steničnjaka grofom Nadaždom, a i ban hrvatski Juraj Drašković
radio je iz petnih sila, da nadvojvoda Karlo zadobije Steničnjak, ali
Nadaždi ne htjede prodati svoje imanje za novce, već je zahtievao, da mu se
drugo prikladno imanje u zamjenu dade. Na tom se dogovaranja razbiše,
Steničnjak uzeo je nasljednik Herbarta Auersperga Ivan Auersperg u zakup, a
tvrdja je počev od god. 1579. podignuta u Karlovcu. Ali upravo odkako
preuzeše generali Steničnjak, bijahu česte turske navale. Na 5. novembra g.
1576. pohara bosanski Kapidži paša okolicu Steničnjaka sa 2000 konjanika i
odvede 147. sužanja. Mjesec dana kasnije navališe velički aga iz Novoga
grada i Rustan vojvoda od Kostajnice na steničnjačke strane i bili bi ih
jako oštetili, da niesu još za doba u pomoć priskočili kapetani Obričan i
Duja Vuković. I krajiških Vlaha bilo doletjelo do 100
još iste godine pod Steničnjak, gdje uhvatiše osam gradskih sluga. Za g.
1577. zabilježene su dvie navale na Steničnjak, jedna mjeseca julija, kad
izpane 300 turskih konjanika, a druga mjeseca augusta, kadno su Kapidži paša
i Tehma Ferad beg sa više tisuća vojske prešli Kupu kod Steničnjaka,
odvodeći silno ljudstvo u robstvo. Kašteo Kneju kod Zlata razoriše Turci, a
da se u zidinama Turci ne ugniezde, tražio je g. 1578. general Ivan
Auersperg, da se Kneja sve do temelja poruši. Još je nesretnija bila za
strane steničnjačke godina 1578. Već mjeseca januara doleti 2000 turskih
konjanika, popale i porobe sela i odvedu 800 ljudi u sužanjstvo. Na 19.
julija izpane 500 kostajničkih Turaka preko Gline i Kupe oko Rečice i Lipja
i zarobi 300 osoba. Na sreću, da su te zulumčare naši za doba opazili te ih
razbili i oteli im roblje. God. 1580. dopru Turci pod grad Steničnjak, te
popale varoš pod njim. Te iste godine uhvati se s Turcima medju Ostrožinom i
Steničnjakom karlovački general Vajkard Auersperg te ih razbije. I
sliedeće godine mjeseca augusta stignu Turci pod Steničnjak,
te je tu bilo kreševo izmedju karlovačkih arkibuzira i Turaka, koji budu
razbijeni. Alibeg napadne na kašteo Rečicu, odkuda odvede 200 duša i 500
goveda. Čestim turskim provalama bude čitavo držanje steničnjačko na lievoj
obali Kupe uništeno i naroda gotovo sasviem lišeno. Osim toga stradalo je
žiteljstvo steničnjačko i vječnom rabotom na krajiškim utvrdama, za koje
morade Steničnjak medju g. 1550.—1580. davati mnoge tisuće radnika, zatiem
množtvo kola i stražara pod nadzorom gradskih službenika. Što niesu bili
Turci zasužnjili ili pod mač okrenuli, ono pobježe preko Kupe i u dalnje
strane. Jedan dio plemića i kmetova steničnjačkih uskoči u križevačku
županiju medju rieke Veliku i gornju Česmu, a mnogo obitelji dopre iz
Steničnjaka u Ugarsku u željeznu županiju, gdje osnuju mjesto i župu
stinačku, u kojoj živu i danas Hrvati. God. 1584. pobjegoše mnogi žitelji
steničnjački u Karlovac te budu u njegovoj okolici nastanjeni. Već prije g.
1581. videći Franjevci, da se ne će moći održati u Steničnjaku, prenesu s
dozvolom vojnih zapovjednika u Karlovcu zvona crkve samostanske iz
Steničnjaka na Trsat kraj Rieke.
G. 1586. minuo je bio zakupni rok sa Auerspergima.
Službenici Franje Nadažda Juraj Pechi i Petar Babočaj i sudac Andrija
Despotović izviestiše bana Tomu Erdoda, da su oni pošli bili u Karlovac do
generala Andrije Auersperga radi izručbe Steničnjaka, ali da niesu uspjeli,
premda su mu nudili 3000 for. Još g. 1588. držali su Auerspergi Steničnjak,
pa pošto je bio grad dosta zapušten, opomenuo je nasljednike Ivana
Auersperga nadvojvoda Ernest, da grad u bolji red sprave. Dok je zakup
Steničnjaka trajao, prisvojili su si mnoge dielove gospoštine generali
karlovački i mnogi drugi vojni častnici. General uzeo je na silu predij
Goljak i selo Udbinju kod Rakovca. Što su Auerspergi kao zakupnici morali od
držanja steničnjačkoga ustupiti Turčinu, i što su oteli zemalja karlovački
vojnici, to su nastojali Auerspergi nadoknaditi nasilnim prisvajanjem
zemalja manje vlastele uzduž Kupe. Radi toga bilo je opravdanih tegoba proti
Auerspergima godine 1577. u hrvatskom saboru.
Nadaždi preuzeše već posve pusto imanje steničnjačko
tek god. 1589., postavivši svojim prefektom Ivana Šubića Peranskoga. Dohodku
izdašnijem niesu se Nadaždi više ni nadali od imanja, a poglavita je dužnost
bila novomu prefektu, da za svoju gospodu priskrbljuje morske ribe i južno
talijansko voće. God. 1594. molio je grof Nadaždi od vojne uprave podporu za
uzdržavanje stražara u Steničnjaku, ali bude odbit s razloga, što
tobože još ima dosta dohodka od gospoštine. Sliedeće godine bio je već
nadvojvoda Ferdinand odlučio, da se Steničnjak po upravitelju Peranskom
razori, ali se tomu uzprotivi karlovački general Juraj Lenković.
Već početkom 17. vieka bio je grad Steničnjak pust, a upravitelj imanja
Petar Vojnović stanovao je god. 1613. u Kamenskom. Koristi je bilo samo od
zemalja oko dvora rečičkoga na lievoj obali Kupe. Taj dvor držao je više
godina u zakupu generalat karlovački, a general Vuk Frankopan potvrdi god.
1620. puku rečičkomu slobode, što su ih od prije uživali. Grof Ivan
Drašković oženio je bio Mariju Magdalenu kćer palatina Franje Nadažda, koji
se je kasnije god. 1670. bio urotio sa Petrom Zrinjskim i Franjom
Frankopanom proti kralju Leopoldu I. te i on glavu
izgubio. Ugovorom od 24. marta god. 1669. predao je Nadaždi svojemu zetu u
ime miraza razoreni grad Steničnjak i drveni kašteo Rečicu. Nadaždi bio je
izgubio porodična imanja, ali Steničnjak pridržao je Ivan Drašković, koji je
bio jedan od najodličnijih velmoža u Hrvatskoj, a na glasu vojskovodja,
razbivši god. 1689. na Petrovo hametom jaku tursku vojsku kod Zrinja.
Priznavajući kralj zasluge Ivana Draškovića potvrdi njemu i njegovoj ženi
Steničnjak god. 1681. posebnom poveljom. Upravom imanja bavila se je osobito
grofinja Magdalena, koja se je, ako i nije prije znala hrvatski, posve bila
pohrvatila, izdavši g. 1696. i hrvatsku molitvenu knjigu.
Pošto su nakon god. 1683. Turci i iz banske Krajine potisnuti na Unu,
zapremili su Draškovići pomoću svojih podložnika na lievoj obali Kupe
krajeve steničnjačke i svu Petrovu goru, te su stali te priedjele na novo
naseljivati. Okolicu Steničnjaka, Hutinu, Vojnić i Moravce (Kablače,
Selnicu, Kovačevac) naseliše Vlasima, koji su došli iz turske Hrvatske, a u
Vukmanić i u Knezgoricu smjestiše posredovanjem generala karlovačkog grofa
Karla Auersperga god. 1700. komorske kmetove (tako zvane Kranjce) iz
Moravica, Broda i Delnica. Ovih doseljenika bilo je godine. 1699. u
Steničnjaku 80 kuća i 486 duša, u Hutini 60 kuća i 280 duša, a toliko
takodjer u Vojniću. Grof
Ivan Drašković umre god. 1692., a njegova dobra i pobožna udova Magdalena
nešto od tuge a nešto radi bolesti ne ostavi grada Klenovnika, gdje su tada
Draškovići obično stanovali, pune dvie godine. Steničnjakom upravljao je za
to vrieme mladi grof Petar Drašković, sin Ivanov, koji je bio ujedno
kapetanom u Križanić Turnju na Korani. Petar zapoviedao je za vrieme, dok je
bio kapetanom u Turnju, i sa podložnicima Steničnjaka i sa krajišnicima,
koji su bili podčinjeni njegovu zapovjedničtvu. Petar umrie već god. 1695.,
a njegovo mjesto kapetana dobije zloglasni barun Fridrik Rambschussel, koji
je poslije kao kapetan u Liku došao, tamošnji narod do zla boga mrcvario,
ali svoja nečastiva djela god. 1702. u ličkom Ribniku glavom platio. Došavši
Rambschiissel u Križanić-Turanj, stajao je svojatati svu vlast i dohodke,
koje su pokojnomu Draškoviću pripadali kao vlastelinu Steničnjaka. Generali
karlovački i ratno vieće gradačko rado su gledali, što Rambschiissel radi, i
onako nastojeći, da razmaknu pod kojom mu drago izlikom prostor Krajine.
Istom pošto se je grofinja Draškovićka potužila kralju na nasilje i
nepravdu, naloži kralj 31. decembra god. 1701., da kapetan turanjski ne ima
dirati u imanje steničnjačko. Steničnjak, Hutina, Moravci budu predani
grofinji, nego su pridržani za Krajinu još i nadalje Vukmanić i Vojnić.
Ujedno je general karlovački svojatao i drvariju iz Petrove gore, pozivajući
se na odredbu karlovačkoga generala grofa Josipa Herbersteina od god. 1689.,
kojom je taj siloviti general dozvolio karlovačkoj vojsci drvariju u
Draganićkom lugu. Radi Vukmanića i Petrove gore pravdao se još god. 1728.
banski namjestnik grof Ivan Drašković sa ratnim viećem, ali je samo
djelomice uspio. Prigodom regulacije medja izmedju Krajine i provincijala
hrvatskoga god. 1781. — 1783. morao je ustupiti grof Drašković sav prostor
imanja Steničnjaka na desnoj obali Kupe. Izvide i procjenbu obavio je kao
kraljevski komisar Sigismund Komaromi. Dielovi Steničnjaka budu procienjeni
na 198.173 fl., koju je svotu valjalo po rezoluciji cesara Josipa II.
od 26. aprila g. 1783. naknaditi banatskim dobrima,
računajući kamate po 4.5%. Za Steničnjak dobiše grofovi Draškovići god.
1788. veliko imanje Banluk u torontalskoj županiji (Banatu).
|
