|
|
PETROVAC, ZLAT(Slavsko
Polje)
(po Lopašiću) Među planinama hrvatskim
znamenita je Petrova gora. Ona nije ni tako visoka koliko zagrebačka gora
ili Plešivica, ali je posve odieljena od drugoga gorja, pa zato više
imponuje. Pokrita je hrastovom i bukovom šumom, a golet i kamen ne vidi se
na njoj gotovo nigdje. Sljemenom svojim dielila je Petrova gora sve
do
nedavna karlovačku Krajinu od banske, a sada ide povrh planine međa
zagrebačke i riečko-modruške županije. Na najvišoj glavici gore na sjevernoj
strani vide se razvaline grada Petrovca, o kojem se priča, da ga je gradio
kralj Petar, koji da je na Petrovcu i glavu izgubio, a to nije nitko drugi,
nego posljednji kralj hrvatski Petar Svačić, koji je, braneći od tuđina dom
i kraljevski priestol, kao junak u Petrovoj gori poginuo. Izpod Velikog
Petrovca, na kojem je podor grada, ima niža glavica Mali Petrovac, a tu ima
također razvalina starih sgrada i poznaju se zasuti podrumi i zdenci.
U povjesti hrvatskoj spominje se Petrova gora još od davnih vremena kao
Petrov gvozd, koje je ime bilo još koncem 16. vieka običajno. Po svoj
prilici je osnovana viest pokojnoga pukovnika Maretiča, da je na Petrovcu
bio grad i hospic templara, koje zamieniše god. 1309. ili nešto prije nego
li su u Hrvatskoj templari dokinuti, drugi redovnici, skromniji i pobožniji
Pavlini.
Od toga vremena spominje se na Petrovoj gori crkva i manastir Pavlina sv.
Petra u Zlatu, koje se ime krije u današnjem mjestu Slatskom polju (još u
17. vieku Zlackom polju), na cesti, što vodi izpod Petrove gore iz Vojnića
prama Glini. Od plemena zlatskoga kupio je god. 1328. prvi prior pavlinski
novoga manastira Grdoš veliki prostor zemalja po Petrovoj gori i na
ograncima njenim sve do međa plemena goričkoga, grada Krstine i građana
peranskih. U ove zemlje uveo je Pavline svečano po naredbi kaptola
zagrebačkoga pop Kliment iz Steničnjaka, vicearciđakon gorički. Zemlje,
kupljene god. 1328. od Zlaćana, mnogo su vriedile za manastir, pa su zato
nastojali manastirski poglavari, da dobiju na držanje toga imanja i banske i
kraljevske potvrde. Kotar kloštra zlatskoga potvrdio je konačno god. 1404.
na molbu priora Petra i kralj Sigismund, pošto su prije toga g. 1397. u
pravdi među građanima peranskim i plemićima zlatskim te manastirom
zlatskim poravnane međe po Lovri plemiću od Suseda. U ovo doba držao je
manastir zlatski također predij Strmac u blizini Bovića. Strmac bio je feud
opatije topuske, od koje bio ga je dobio Nikola Tatar, ali počiniv neko
nevjerstvo također i izgubio. Predij taj podieli god. 1402. opat Ivan
manastiru zlatskomu, koji je morao za priznanje feuda plaćati na godinu 100
solda i o Martinju jednu čast donieti.
Još prije, nego li je propalo kraljevstvo bosansko, prodirahu Turci i u
Hrvatsku, a to krivnjom same bosanske vlastele, pozivajući poradi domaćih
razmirica Turčina u pomoć. Već oko godine 1445. postrada turskom provalom
pavlinski manastir u Zlatu. Turci porobiše i popališe manastir, ubivši i
nekoliko redovnika u njem. Koji su ostali na životu, pobjegoše u obližnji
manastir u Kamenskom, koji primi pod upravu i imanja zlatskoga manastira, na
koliko ista sebi ne prisvojiše grabljivi susjedni plemići. Na molbu fratara,
sada zajednički živućih u Kamenskom, dozvoli papa Nikola napust manastira
Zlata i spojitbu manastira kamenskoga i zlatskoga u jedno. Ovo je izveo g.
1451. papinski delegat, biskup krbavski Vid, izpravom, izdanom u Modruši. Za
predijo Strmac bio je već g. 1448. dozvolio Toma, biskup srebrnički i
komandatar opatije topuske, da ga može manastir kamenski preuzeti i držati.
Imali su pak Pavlini kamenski glede zlatskih imanja mnogo napasti od plemića
zlatskih, koji prisvajahu i na silu . Otimahu zemlje zlatske. Radi obrane i
zaštite manastirskih dobara morali su se Pavlini uteći zemaljskim sudovima,
koji su dali g. 1453 razvidjeti počinjene štete u šumama manastirskim.
Pošto su navale turske polovicom petnaestoga vieka, osobito nakon namještaja
straža na Vrbasu i Plivi, bile prilično prestale, popraviše Pavlini
zapušteni manastir na Petrovcu, te ga na novo nastaniše. Našlo se je
pobožnih duša, koji su uskrsnuvšem manastiru različno pomagali i darovali mu
zemalja, kojih nije prije držao. Osobiti prijatelji i pomoćnici manastira
bili su stari hrvatski plemići Vojnovići na obronku Petrove gore, gdje ih
spominje još danas mjesto Vojnović kod Vojnića, a znadu se zidine njihova
zavičajna grada u Trupinjaku. Na preporuku zlatskog priora Tome uzeli su
Pavlini g. 1491. u svoje bratstvo Tomu Vojnovića, njegovu Ženu Pertu, i
sinove Franka, Stjepana, Benka, Petra, Pavla i Ivana. Godine 1494. dobio je
manastir zlatski znatni dar od Petra Antolovića, koji za zadužbinu ostavi
Pavlinima svoju kuću u trgu izpod grada Perne i jedan vinograd. Darovanje
ovo odobri tadanji vlastnik grada Peranskoga Gašpar Šubić. Pavlini zlatski
dosta su se tiem okoristili, Što su u svojem kotaru i od svojih podanika
pobirali i crkvenu desetinu, koja bi inače pripadala crkvi zagrebačkoj. To
nije bilo pravo kaptolu zagrebačkom, ali su fratrovi zlatski svoje pravo na
desetinu dokazali g. 1494. pred povjerenicima, župnicima: Brnardom od
Gorica, Stjepanom od sv. Ivana (Trebinja), Benediktom od Luke (Rečice) i
Martinom od Velemerića.
Zaštitnici manastira zlatskoga bili su i gospodari grada Steničnjaka, koji
je vršio pokroviteljstvo nad ma nastirima i Župama u svojem području. God.
1519. oslobodi vlastelin Steničnjaka Ivan Kanižki manastir od svih daća u
grad, a navlastito od kunovine, koju je grad za državu pobirao. Vlastelin
pogodi se sa tadanjim priorom Vukom, da će fratrovi u priznanje dozvoljene
blagodati tri puta misiti, vazda treći dan poslije uskrsa, duhova i sv.
Martina. Pavlini zlatski uživali su nakon novoga naseljenja manastira sve
zemlje, koje je držao manastir od starine, samo je predij Strmac ostao kod
manastira karaenskoga, kojemu ga iznova potvrdi g. 1523. opat topuski
Andrija Tuškanić.
Kako su Pavlini u priedjelima Petrove gore 16. vieka živjeli, te strah i
nevolje trpjeli ne samo od Turaka već i od domaćega razuzdanoga plemstva,
spomenuli smo ponešto kod manastira kamenskoga. Bolje nego li kamenski
fratrovi niesu jamačno prolazili ni zlatski. Karakteristično je za ono doba,
da je g. 1525. Pavao, župnik crkve Svih Svetih u Zlatu (gdje se već god.
1334. spominje posebna Župa), u kaptolu zagrebačkom prosvjedovao proti
nasilju plemića Jurja Pisca i Ivana Novakovića, koji ga bez razloga
odtjeraše iz Zlata. Župnik odbija od sebe odgovornost, ako pogine koje diete
bez krsta, a koji odrasli čovjek bez izpoviedi.
Po svoj prilici, da je zlatski manastir konačno postradao g. 1558., kadno na
samo Miholje zloglasni Malkočbeg popali i uništi cielu okolinu Petrove gore:
Pernu, Zlat, Krstinju, Kladušu, Vranograč i Bojnu. Od to doba niesu više
Pavlini stanovali na Petrovcu, a sam manastir i njegovo imanje posvoji
tadanji vlastelin steničnjački Tomo Nadaždi, ugarski palatin. Ovaj radi
obrane svojega ogromnoga imanja utvrdi bivši kloštar i postavi u nj stražu.
Držeći tadašnja vlastela u Perni, Gašpar i Mihael Peranski, da se manastir
zlatski nalazi u njihovu kotaru, i da ga je Nadaždi nepovlastno posvojio,
podigoše po svojem kaštelanu Grguru Tomaševiću tužbu radi okupacije Zlata.
Zlatski manastir služio je u napried dosta koristno kao krajiška utvrda.
Manastir je doduše tekom vremena propao, ali se je održala čvršća crkva, na
kojoj je napravljen drveni čardak. Radi uspješnije obrane izkopane su oko
crkve i bivšega manastira grabe i šancevi, koji se i danas na Petrovcu vide.
Spominje se, da je Petrovac utvrđen god. 1573. zemaljskim težacima, a
poslije da je stajala u njem krajiška straža. G. 1579. sklopio je general
Ivan Auersperg ugovor sa kapetanom Senjaninom Andrijom Tadiolovićem, koji se
obveza, da će uz ostale gradove, što mu bjehu povjereni, braniti i Petrovac.
God. 1580. išli su na stražu u Petrovac haramije iz Dubovca ili iz
Križanić-Turnja, ali još iste godine povjeren je Petrovac uz obližnju utvrdu
u Kneji kapetanu Petru Ladešiću.
Zlatsko mjesto pod Petrovcem još je bilo ponešto napučeno, ali je oko god.
1580. konačno postradalo. Na 25. augusta 1574. javio je biskupi ban
Drašković varaždinskom generalu Vidu Haleku, da su dan prije toga Turci
poharali Zlat i druge krajeve steničnjačke, a da je on poslao pomoćne čete u
Zlat i u Pernu. Mjeseca maja g. 1584. navale Turci na Petrovac i zasužnje
mnogo ljudstva; u to vrieme je 40 stražara premješteno iz Petrovca u
Karlovac. Maretić spominje, da je Petrovac god. 1654. opet od naših osvojen
i u njega postavljena straža. Nakon uređenja međja u smislu karlovačkoga
mira mislilo se u Petrovcu podignuti još i jaču utvrdu, a crkva petrovačka
bude na novo popravljena. Nešto prije smjestiše se na obroncima Petrove gore
oko Vojnića, Steničnjaka i Perne Vlasi iz Bosne i Krajine. Vlasi uzprotiviše
se god. 1734., kad se htjelo popraviti i urediti Petrovac. Spominju se u
Petrovcu sajmovi, kamo je išlo mnogo naroda. Petrovac sa obližnjim šumama
pripadao je sve do godine 1800. grofu Draškoviću, kao vlastelinu u
Steničnjaku.
|
