|
|
PERNA i PERANSKI
(po Lopašiću)
U Podgorju Petrove gore
pram istoku ima mjesto Perna, a više mjesta ističe se podor staroga grada
Pernika. Nad gradom podiže se još veće brdo Gradina, gdje je bez sumnje
nekoć takodjer grad stajao, a po boku glavice, na kojoj je Pernik, još su
dva brda iste visine, na desno Stara crkva, a na lievo Crkvina. Na potonjoj
ima razvalina sa dosta tesana kamena od nekadašnje župne crkve. Bilo je toga
kamenja, pa još sa urezanim slovima, mnogo više, ali je odvezeno u Pernu i u
okolišna sela, da služi za podgradje kuća. Za Staru crkvu kažu današnji
Pernjani, da je bila pravoslavna, a na Crkvini da je stara katolička crkva.
Pernik se osovio na pećini, a pod gradom ima na Pernici mlin, koji se zove
gradski žličnjak. Brdo gradsko šuplje je u svojoj utrobi. U špilju ulazi se
sa zapada, i hodajući kroz uzke i široke prostorije duljinom od 100 i više
metara izlazi se na druga vrata na sjevernoj strani. Zidine gradske mnogo je
oštetio zub vremena, ali su one još i danas ogromne, pa visoke 8 do 10
metara. Najviše postavljen je grad sa dvie kule; niže vidimo na strani prama
Pernici i mjestu zidine od stražarnice i ulaznih vrata, a još niže prama
obronku brda gradsko platno. Dakako da je to sve jako porušeno i razrovano,
ali se lako razpoznaje osnova grada, koju je cesarski inžinir Holstein god.
1699. napravio. Po toj osnovi vidi se, da je Pernik bio sasviem pravilno
utvrdjen poput gradova vitežkoga doba. Iz grada milo je pogledati po
ograncima Petrove gore, pa i dalje preko Gline u bosansku Hrvatsku i ovamo
do Topuske. Petrova gora osobito je impozantna; ona je pokrita sva šumom i
samo na oplazima vidi se mjestimice nešto obradjene zemlje. Pod gradom
nataplja Pernica dolinu sa mnogo livada i oranica tjerajući nekoliko
mlinova. Mjesto Perna pružilo se preko Pernice po vršku nizke glavice a po
sriedi mu je parohijalna crkva sa nekoliko sgrada, koje se izmedju voćaka
bjelasaju. Iza grada prama Peckoj i Petrovoj gori ima gradsko brdo s
vinogradima, dok su ostali vinogradi peranski u Čungaru i u Čaropnjaku. U
njima raste i danas kao u staro vrieme crno vino dobre vrsti. Perna je vrlo
staro mjesto. Privilegij peranski kralja Bele, prvorodjena sina kralja
Andrije, od god. 1225. najstarija je povlastica, što je u Hrvatskoj
podieljena obćini. Sadržaj povlasti malo da nije istovjetan sa poveljom
samoborskom od godine 1242. Tributa plaćali su godimice Pernjani 100 penza,
a od trgovine išla je treća strana glavaru obćine, a dvie trećine kralju.
Pernjanima sudi pokrovitelj, postavljen kraljem, a prizivalo se na kralja.
Banu bilo je zabranjeno oštetit ih, a banu dužni su davati konak. Imovinom
mogu razpolagati po svojoj dragoj volji, i stvari svoje prodavati. Pripada
im drvarija za ogriev i za gradju stanja. Priznato im je pravo izbora
svećenika. Vinograde mogu saditi na brdu Gradišću (Gradje) i u Žalcu.
Konačno označen je poveljom i kotar obćine peranske. Premda nije poveljom
glede crkvene desetine ništa promienjeno, to držahu Perjani, da nisu dužni
ni desetine davati, pa ju odmah još iste godine uzkratiše. Ali biskup
zagrebački Filip nije dozvolio, .da se crkveno pravo krnji te izobći
Pernjane, a ovi se brže bolje pokore te biskup digne prokletstvo izpravom,
izdanom kod sv. Klimenta u Novomgradu kod Gore. U napredak bili su Pernjani
vazda ponositi na svoja prava, a njihov je glavar bio dobro pažen kod
susjeda. Kad se god. 1234. opatija Topuska tužila na pleme Rata poradi sile
i otimačine, sudio je kao obrani sudac glavar peranski, a kad se je ista
opatija god. 1242. pravdala sa Blinjanima radi medja i zemalja, pozvani
bijahu za svjedoke gradjani Perne i Petrinje. Godine 1362. poslali su bili
Pernjani u kaptol zagrebački svoga glavara Jurja sina Vukova i još tri
gra-djana Tuža sina Marena, Črnca sina Grdine i Vuka sina Petine po novi
odpravak Beline povelje, a taj primjerak sačuvan je još danas. Župa i crkva
sv. Marije u Perni osnovana je valjda i prije godine 1225., a sbornik
arcidjakona Ivana od god. 1334 spominje je u arcidjakonatu goričkom. Čudna
je ustanova u povelji kralja Bele od god. 1225. za Pernjane, da im ne ima
suditi prema običaju u drugim obćinama glavar obćinski, već pokrovitelj
(defensor) postavljen kraljem. Ne ima sumnje, da je upravo ova ustanova
podkopala slobode peranske i povodom bila, da su gradjani peranski dobili
vlastelu, od koje su u napredak ovisjeli. Kralj Sigismund podieli negdje
početkom petnaestoga vieka Pernu za velike službe i zasluge kraljevskomu
dvorjaniku Jakovu sina Pavla od Bribira od plemena Šubića i njegovoj svojti
Grguru i Nikoli sinovima Mikca te Jurju i Ivanu sinovima Ivana. Proti
ustanovi povelje od god. 1225. stadoše nova vlastela od puka peranskoga
zahtievati sudbene globe (birsagia ili judicia) i razna jestiva (victualia),
po svoj prilici tako zvane časti, ali se tomu opre puk peranski i pobuni se
proti Šubićima, izabrav si tadanjega hrvatskoga bana, kneza Fridrika
Celjskoga, štitnikom i pokroviteljem. Pošto se Šubići poradi neposlušnosti
Pernjana potužiše, naloži kralj Sigismund na Jurjevo god. 1436. rečenomu
banu, da se okani protekcije, a Pernjani da budu poslušni i da daće
podavaju. Ali se Pernjani ne pokoriše, već ustrajaše mnogo godina u odporu.
Osamnaest godina kasnije (god. 1454.) potužiše se Nikola Šubić sin Mikca za
se i za svoje nećake Franju, Jurja i Stjepana, opet na Pernjane kralju odpor
Pernjana, vršeći feudalna prava poput ostale vlastele u Hrvatskoj u ono
doba. Peranski Šubići pisahu se u napredak ponajviše samo Peranski, a
latinski kadšto pomagjarenim oblikom Perney. Uz Zrinjske Šubiće, koji
prisiljeni kraljem Ludovikom ostaviše svoju staru djedovinu u Bribirštini u
današnjim kotarima više Skradina i nastaniše se u Zrinju (odkuda im potječe
ime Zrinjski), ovi su Peranski Šubići druga grana plemena Šubića, koja ili
silom ili milom dodje po svoj prilici još četrnaestoga vieka u posavsku
Hrvatsku. Peranski Šubići niesu se tako prodičili kao Zrinjski; od njih ne
ima ni banova, ni vojvoda, ali su oni uviek bili vrlo ugledni i pored sve
nevolje turske dosta imućni plemići. Peranski imali su isti grb kao što i
Zrinjani, naime dva kreljuta, ali bi reći, da ih niesu Zrinjani držali
svojim suplemenicima i srodnicima. Pače knez Petar Zrinjski tvrdi u jednom
pismu od 11. maja g. 1655., da su Peranski „de genere Subich ex antiqua
prosapia patriciorum Ragusanorum orta". Doista, da Peranski vuku lozu
takodjer iz Dubrovnika, ali samo po tankoj krvi, jer je jedan njihov
pradjed, možda Nikola Šubić, imao ženu Margaretu, unuku kneza Balše, sina
vojvode Hrvoje, kojega se potomci ukloniše u Dubrovnik, uživajući tu kuću i
zemlje, što ih bjehu darovali Dubrovčani god, 1400. hercegu Hrvoji. Pošto je
već početkom petnaestoga vieka nastala turska nevolja, to su Peranski imali
i s te strane muke i brige, da se održe na novo stečenom imanju. Već
spomenuti Nikola Šubić zapao je bio u toliku nevolju, da je morao založiti
god. 1461. u kaptolu zagrebačkom trg peranski knezu Slunjskomu Dujmu
Frankopanu. Kasnije prenesao je Nikola Šubić zalog Perne na kneza Martina
Frankopana, brata Dujmova, i gospodju Katu, udovu bivšega celjskoga kapetana
u Steničnjaku Jurja Glajnara. Martin Frankopan nastojao je Pernu za stalno
svojoj obitelji pridržati. Ne samo što se je dao kao vlastnik Perne god.
1464. zakonito uvesti, već je izhodio u kralja Matije privolu, da može i
oporukom Pernom razpolagati. Srećom, što je već Nikolin sin Krsto Šubić bio
kadar odkupiti djedovinu i spasti Pernu za Šubićev rod. Martin Frankopan
umre god. 1479. U oporuci zapisa on Pernu magistru Jurju, kanoniku i
gubernatoru topuskom. S ovim se pogodi Krsto Šubić, notar na kraljevskom
dvoru, te Juraj u prisuću kralja Matije god. 1480. ustupi, kako izprava
veli, za volju prepozita transilvanskoga Petra, brata ili barem rodjaka
Krste Šubića, Pernu uz naknadu zaloga od 2000 for. i doplatak od 120 dukata.
Kanonik Juraj obreče Šubiću, da će mu uručiti i sva pisma, Što se tiču.
Perne. Još iste godine uvedeni su po kaptolu zagrebačkom opet u Pernu kao
vlasteli Krsto i brat mu Juraj šubić. Krsto Šubić bio je znamenita ličnost
doba, u
koje je živio te se često u savremenim spisima spominje. Medju ostalim
velikašima i plemićima podpisao je Krsto 7. marta g. 1492. i privolu na
požunsko uravnanje medju kraljem Vladislavom i cesarpm Maksimilijanom. Sa
crkvom zagrebačkom uredio se je već g. 1494. glede desetine, za koju je
godimice plaćeno 32 for. Stekao je nova imanja i to god. 1500. Svinicu
izmedju Hresna i Kladuše po smrti Stjepana Pozobčića, a god. 1513. u Završju
i Vrč-koviću u kotaru klokočkom. U Svinici mnogo mu je dodijao Bartol, prior
vranski, koji je postao kraljevskom darovnicom vlastnikom na polovici; ne
samo, što je prior Bartol gradio nakon požara kaštela sviničkoga novi kaštel
za oba diela Svinice, već je čitavu Svinicu i novi kaštel prodao bio
neovlašteno Ivanu Tahiji. Krsto umrie oko god. 1527., ostavivši mnogobrojnu
djecu, osobito žensku.
Krstovi sinovi Tomo i Gašpar razdieliše po smrti otčevoj god. 1539. peransko
imanje medju sobom, ostavivši jedan dio materi Barbari. Nevolja turska pa
nemilo susjedstvo Petra i Franje Keglevića, koji upravljahu opatijom
topuskom, čineći nasilja susjedima, pa i Peranskim knezovima osobito u
Čemernici, gdje im do godine 1580. na 2000 for. štete učiniše, satjera
Peranske knezove opet u zajednicu, dok se god. 1556. definitivno ne razdieli
Gašpar Peranski sa svojim sinovcem Gavrom, sinom Tome. Diobna izprava,
pisana hrvatski latinicom, razjasnjuje dobrano prilike, u kojima su živjela
tadanja hrvatska vlastela. „Gašpar Gusić od Turna, viceban i knez Herendić
iz Mlake, četvrti sudac stola zagrebskoga" i još deset plemića hrvatskih,
koji se svi po tadanjem običaju zvahu „knezovi", očituju tugu, da su došli u
Pernu, da medju knezovima Gašparom i Gabrielom „učine pravi del oda vsega
njih imanja, mala i velika, kmetov, slug i grada i od ostaloga, uzamši od
njih rič i ruku, da će ka vsemu onomu pristati, ča god mi med njima polag
božje pravice i duše naše obnajdemo." Dalje kažu diobni obranici: „I ne
mogosmo nikakva med njimi pravijega dela učiniti, nego pomišasmo vse kmete
skupa, boljega z boljim, bogatijega z bogatijim, a ubožjega s ubožjim. I
dasmo prvu polovicu kmetov knezu Gabrielu, a drugu polovicu knezu Gašparu,
vse po legistrih popisavši". Staroga svoga porkulaba Grgura Tomasovića
nagradiše knezovi Peranski za veliku i koristnu im službu, izjavivši, "da ga
ote učiniti za plemenita i učiniše ga, i daše mu list na to pod svoje
pečati". „Hižu novu", koju bješe knez Gašpar podigao na svojem dielu, a
stajala je po svoj prilici kod današnje parohijalne crkve peranske, gdje ima
i sada traga starim zidinama, ostaviše knezu Gašparu.
Diobna izprava pokazuje ubožtvo i golotinju, koja je u to doba bila mah
otela uslied turskih provala i na dvorovima hrvatske gospode. Marhe,
prirodnina i pokućtva bilo je u Perni razmjerno malo. „Kravi dvi, ovac
šestero nadeste, pšenice i vina vele malo. I ono, ča biše ostalo vina i
pšenice, to sve stratiše na pokop pokojne gospe Uršole, na sedmi dan i
četrdesetni dan i nakon godišća". Na diel dospješe: „dva saga, jedno odilo,
dva vilahna, dva vanjkuša, jedna blazina, dva obrusa, dva ručnika, dva
pehara srebrna, ka budeta potezala dvi grivni srebra, tri zdile olovene,
dvanadeste pladnjev olovenih". Karakteristično je, da je stari Gašpar
Peranski podpisao izpravu glagolicom, ne poznajući drugo pismo, a mladi
Gabro latinski sa pomagjarenim pridjevkom „Perney". Gašpar Peranski bio je
kapetan krajiške vojske i Čuveni junak. On je branio od Turaka, koji su
upravo za njegova života najžešće u Hrvatsku prodirali, ne samo zavičajni
svoj grad Pernu, već i grad Hresno na Glini, što ga je bio dobio po svojoj
ženi od roda Križanića, pa još tomu i Brekovicu, grad svoga zeta Gašpara
Kobasića. Rek bi, da je s posljednjim imao najviše posla, a turske sužnje,
što bi ih na Krajini pohvatao, zatvarao je u Pernu, koja je bila najviše
zaklonjena, a dosta čvrsta. Polazeći god. 1556. Gašpar na vojnu, postavi
pred zagrebačkim kaptolom, kad bi u boju s Turcima poginuo, štitnicima i
braniteljima Perne i porodice, banovca Gašpara Gusića, literata Ambroza
Gregorijanca, kapetane Ivana Hojsića i Grgura Farkašića, svoga zeta Gašpara
Kobasića i sinovca Gabru Peranskoga. Inače je Gašpar Peranski umio dobro
gospodariti, pa je od svoje krajiške službe znatan novac prištedio. Kad je
god. 1565. knez Nikola Frankopan Tržački kupovao za svoju porodicu imanje
Černomalj u Kranjskoj, pozajmio mu je Peranski 1000 for. svojega novca, a
1000 for. novca unuka Ivana Kobasića.
Od Turaka stradala je mnogo takodjer Perna. Godine 1548. robiše Malkoč beg i
ini bosanski bezi topuško, steničnjačko i peransko ladanje četiri dana i
toliko noći. Upravo deset godina kasnije (god. 1558) na samo Miholje udari
rečeni zloglasni Malkoč beg sa 11.000 Turaka opet na Hrvatsku i popali
Pernu, Zlat, Krstinju, Kladušu, Vranograč, Bojnu i druga obližnja mjesta.
God. 1562. doleti pred Pernu 400 valjano oružanih i gizdavo odjevenih
Turaka, kakovih je riedko kad bilo vidjeti u Hrvatskoj, ali u zgodan čas
desila se je tada kod Perne četa Herbarta Auersperga, koja Turke razbije i
preko glave u bieg potjera. Prama četovanju Turaka
hrvatska vlastela bila su nemoćna, a njihovi gradovi sve više opustješe. U
ime desetine mogoše god. 1565. Gašpar i Gabro Peranski platiti kaptolu
zagrebačkomu samo 12 for.
Dugo ne mogoše knezovi Peranski dobiti za svoj grad straže na krajiški
trošak. Doduše bio je jur god. 1563. general Ivan Lenković predložio, da se
Perna posjedne sa 20 momaka, ali je izviestno, da još deset godina kasnije
nije bilo nikakove straže u Perni. Istom god. 1577. bilo je za Pernu
dozvoljeno 50 konjanika, ali već sliedeće godine nije za njih doznačena
plaća. Kad se stražari razidjoše, banu u martu god. 1578. Turci iznenada na
Pernu i zauzmu je. O toj provali turskoj uzdržala se predaja u Perni do
današnjega vremena. Predaja kaže, da su Turci zauzev Pernu, pošli pod
Petrovu goru, da razdiele plien, ali ih tu zateče general, došav s vojskom
iz Vojnića i okrene silesiju Turaka pod mač. I danas ima turskih kosti na
brdu Konjoderu pod Petrovom gorom više Perne. Turci ne bijahu tada posjeli
Perne, ali se je Stjepan Peranski, sin Gašparov pobojao, da će to Turci
učiniti nakon pada Cazina i Ostrožca, pa je s toga upozorio krajiške
poglavice na opasnost, koja Perni prieti. Još jednom god. 1584. oglasio se
je Stjepan Peranski iz Perne, zamoliv, da mu dadu plaću za njegovih 10
stražara, i da se posada premjesti iz Hresna u Pernu, ali ratno vieće
odluči, da se rečena oba grada napuste, a straža premjesti u Skrad. Spominje
se, da su Turci na 23. septembra opustošili četiri poveća sela kod
Čemernice, odvedavši 418 duša u sužanjstvo. Tako je pod Petrovom gorom sve
opustjelo, a poslije nema glasa o Perni punih sto godina dana. Izgubivši
Pernu, služili su Peranski kao častnici na Krajini, a živjeli su na svojim
imanjima, što ih stekoše u Pokupju pod zaštitom knezova Zrinjskih i oko
Jamnice. Godine 1589. postane Ivan Peranski gubernatorom imanja
steničnjačkoga grofa Nadažda, a spominje se godine 1596. kao štitnik djece
svoga brata Stjepana, koji bješe medjutiem umro. Ženitbom dobiše Peranski
imanja obitelji Imprića u Jamnici, Paradušu i u Gradcu polag Kupe. Na ovim
imanjima stanovao je g. 1592. Juraj Peranski, brat Ivanov i Stjepanov. Knez
Nikola Zrinjski podieli god. 1620. Ivanu Peranskomu, sinu Stjepanovu, imanje
Tomašnicu kod Karlovca, a osim toga kupiše od knezova Zrinjskih imanja i
kmetove u Pišćetkama, Stativama i Drežniku, postavši tako posve imućna i
ugledna vlastela u okolici karlovačkoj. Znamenit je bio čovjek svoga doba
Janko Peranski, sin Gašparov. Služio je kao podkapetan u karlovačkoj vojsci,
odkud bude pozvan na preporuku kneza Petra Zrinjskoga god. 1660. u Draždjane
na dvor izbornoga kneza saksonskoga Ivana Jurja II. kao zapovjednik hrvatske
tjelesne straže od 75 gardista. Na dvoru rečenoga kneza stekao je Janko
Peranski mnogo koristi, odlikovanja i slave; postao je komornikom,
podpukovnikom i poglavicom okružja grada Morizburga, gdje mu je knez darovao
i poveće imanje. Vrativši se nakon dvadesetgodišnjega službovanja god. 1681.
trajno u domovinu, poveća prištednjom u Saksonskoj porodična imanja kupom
novih imanja ponajviše Zrinjskih, Brloga, Slapna, Trešćena, te umrie god.
1689. i bude pokopanu kapeli sv. Antuna crkve svetičke, koju bješe znatno
obdario. Od njegove djece Mihaela, koji bude dominikanom u Češkoj, Jurja,
Franje i Sidonije Barbare, došla je najviše na glas posljednja, oženivši se
u drugom braku s grofom Krstom Franjom Delišimunovićem, rodjenim Jelačićem.
Ona je bila jedna od najbogatijih i najodličnijih gospodja svoga doba u
Hrvatskoj, a preživjevši svoga supruga (g. 1712 - u Gori kod Petrinje), ne
imajući od srdca poroda, učini oporukom velike zadušbine crkvama i
manastirima hrvatskim. Franjo Peranski pošao je bio god. 1692.
na vojnu i razpoloži prije svojim imetkom „ako me Bog iz tabora zdrava
zavrne", ali je po svoj prilici u vojsci poginuo, jer se kasnije više ne
spominje. Jurjevim sinom Gašparom Peranskim, vlastelinom u Paradušu, svrši
poslije god. 1740. i Peranska rozgva Bribirskih Šubića.
Premda je za velikoga turskoga rata (od god. 1682. do god. 1699,) sva
Petrova gora i njeni ogranci očišćeni od Turaka, niesu Peranski više nikada
došli do vlasti nad starim zavičajnim gradom. Doduše general je
Delišimunović kao muž kneginje Peranske po rodbinskom nasljednom pravu
nastojao peranski kraj prisvojiti za svoju obitelj, ali tomu se protiviše
petrinjski komandanti, ovisni o generalitetu varaždinskom, hrvatski staleži,
a i sam biskup zagrebački, koji je želio Pernu pripojiti opatiji topuskoj.
Naseljene katoličke Hrvate potisnuše Vlasi doseljeni iz Bosne, a kad je
biskup Seliščević oko godine 1700. naseljivao hrvatsko selo kod Topuske,
pobune se svi Vlasi, koji se bijahu oko Gline nastanili, te njih udari 500
na biskupske čete, ali budu pomoću hrvatske staležke vojske potučeni i
poplienjeni. Banovac Stjepan Jelačić bješe predložio, da se u Pernu
premjesti kapetanija sredička, koja da je suvišna na Kupi.
Novi naseljenici niesu imali sreće. Na Pernu izlete Turci i za rata god.
1717. i god. 1788., i oba je puta sasviem popališe. Još su gore prošli
Pernjani za nesretnoga rata od god. 1737. do god. 1739. Mjeseca decembra
god. 1737. digne se četa Pernjana i Kirinjana od 39 ljudi pod Podzvizd i
Vranograč, al im je huda sreća bila, te izgiboše svikoliki osim jednoga
Kirinjca.
|
