|
|
KRSTINJA
 Cesta, što vodi od Karlovca preko Vojnića na bivši turski kordun, uzpinje se
kod sela Prisjeke, a tu se dieli u dva traka, od kojih jedan ide mimo bivšeg
kumpanijskoga mjesta Krstinje na prijašnji kaštel Maljevac pod Veliku
Kladušu. U Krstinji je sada u mjesto kumpanije sielo obćine, koja broji 5602
duše. Krstinja pružila se u draži i na obronku visoke glavice, na kojem se
vide razvaline staroga grada Krstinje. Taj grad bio je još početkom
osamnaestoga vieka cjelovit, a sagradjen je bio u osnovi na spodobu elipse s
velikim četverouglastim tornjem po sriedi. Turanj stoji i danas i dosta je
visok, dok je od gradskoga zida malo preostalo. U Krstinji pripoviedaju, da
je grad sazidala neka kraljica Kristina i po sebi prozvala. Po svoj je to
prilici mudra dosjetka kojekakvih nadriknjiga i puko etimoložko naklapanje,
koje ne vriedi ništa. Za katoličku župu Svih Svetih kaže se god. 1334., da
je u „Crestini", a župnik Grgur bio je god. 1501. župnikom u „Kerzthvni". To
je ujedno najstarija pomena o Krstinji, gdje je bio koncem petnaestoga vieka
grad i vlastelinstvo sa više plemića, varošana i kmetova. Najstariji poznati
vlastelin u Krstinji bio je Juraj Sanković, član plemena ladihovićkog (kod
Kremena), a taj je god. 1504. prodao ujedno sa sinom
Nikolom i Ivanom svoje imanje u Krstinji u kotaru cetinskom knezovima
Frankopanima Cetinskim Grguru, kaločkom i bačkomu nadbiskupu, njegovu
sinovcu Ivanu, sinu brata mu Ivana, poginulom u boju kod Udbine godine 1493.
i sestri mu Dori, udovi kneza Ivana Blagaja. Cetinska loza Frankopana izumre
god. 1543. nadbiskupom kaločkim Franjom knezom Cetinskim, a imanja cetinska
nasliedi slunjska grana Frankopana. Odslije spominje se u više izprava kao
gospodar Krstinje knez Juraj, a po njegovoj smrti (god. 1552.) sin mu
Franjo, koji je kao ban hrvatski god. 1572. u Varaždinu preminuo. Jedan dio
krstinjskoga imanja, dvor u Prekovrškom i devet selišta kmetova, darova knez
Juraj Slunjski god. 1548. ujedno sa svojom djecom, sinom Franjom i kćerima
Katom i Anom svojemu službeniku i kapetanu Nikoli Babonožiću od plemena (de
genere et familia) Mogorovića, koji bješe velikih zasluga stekao kao
upravitelj grada i gospoštine steničnjačke. Ostatak imanja i kmetova u
Krstinji upravljali su za Slunjske knezove kaštelani. God. 1549. bio je
takovim kaštelanom u Krstinji neki Andrija Rataić. Savremeni spisi spominju
sredinom šestnaestoga vieka više plemića, varošana i stanovnika krstinjskih,
a najviše iztiču (god. 1540.— 60.) župnika krstinjskog, popa Gašpara
Matulića, koji je bio veoma ugledan svećenik. Krstinja sačinjavala je
posebnu obćinu sa sudcem i starešinama na čelu. Sa obližnjim plemenom
klokočkim imali su Krstinjani god. 1549. pravdu radi medja. Krsto Otmić
svečano je te godine prosvjedovao u kaptolu zagrebačkom, da ne bi Ivan
Babonožić, Petar Kuljanović, pop Gašpar Matulić i Blaž Čemerić kao
zastupnici krstinjski posjeli zemalja na Glini u kotaru grada Otmica.
Za turskih provala mnogo je Krstinja pretrpjela, a knezovi Slunjski imali su
muke, da to svoje imanje obrane. Na Miholje god. 1558. prodro je bio Malkoč
beg sa 11.000 turske vojske i pod Krstinju, ali su upravo pod njom mnogi
Turci izginuli.
Po smrti kneza i bana Franje Slunjskoga ustupi godine 1572. njegova sestra
Ana udata Czaszar sa ostalim imanjima i Krstinju kralju Maksimilijanu. Počev
od te godine imala je Krstinja krajišku posadu od 10 momaka, koja je stajala
mjesečno 31 for. Ali i pored straže navali god. 1575. mjeseca januara 200
turskih konjanika, koji iz predgradja odvedoše 60 ljudi u robiju. God. 1579.
zapoviedao je straži krstinjskoj vojvoda Mamić, a taj javi god. 1585., da ne
može više Krstinje čuvati, pa da ju valja razoriti. Za čudo, kako se je dugo
katolička župa održala u Krstinji; još god. 1573. bio je na zagrebačkoj
sinodi pop Ivan, župnik krstinjski.
Krstinja bude napuštena i ostala je turska sve do mira karlovačkoga, nakon
svršenoga velikoga turskoga rata. Povjerenstvo, koje je išlo god. 1699.
medje opredje ljivati, našlo je Krstinju pustu, a grad je tada pridržan za
kršćansku Hrvatsku. Izaslano god. 1712. krajiško po vjerenstvo držalo je, da
je suvišno opet Krstinju podig nuti, pošto visoko leži u pustari, i da će
biti koristnije straže dalje prema Turskoj pomaknuti. Sadašnji stanov nici
pravoslavne vjere nastanjeni su iz Bosne oko go dine 1700., i bili su
podčinjeni krajiškomu kapetanu u Križanić-Turnju. Na kapetana baruna Ernesta
Kulmera bila je pala tužba, da nemilice postupa s novim doselje nicima, i
zato se je njih već do god. 1715. bilo odselilo u Sriem i u strane pečuvske
u Ugarskoj 19 kuća, koje su davale 36 vojnika. Povjerenstvu, što je bilo
god. 1715. poslano u Krajinu, da izvidi i sasluša tegobe i nevolje
krajišnika, potuži se u ime Krstinjana knez Teodor Popović, da je kapetan
uzeo kod diobe za svako selište po jednog vola ili 6 for., a da se narod
mora seliti sbog ogromnih tereta i glada. Prije dvie godine da su Krstinjci
morali dati pod bagažu doktora Felbera do Ljubljane dva tovarna konja, koji
su pocrkali, a krajišnici ne dobiše odštete, već ih pače knez zatvara, a
poslije je i porkulab zatvoren, a ljudi morali su platiti globe 200 for.
Velike globe da se u obće udaraju na narod, a kapetan ne će da prima za
globu blago (marvu), već traži gotov novac, što je proti običaju Krajine.
Krstinjci se ujedno potužiše, da ih sile na podavanje tovara za popove ća do
Zagreba. Kad je god. 1716. buknuo turski rat, Krstinjci bili su sbog blizine
do turske medje u velikoj opasnosti. Kapetan Kulmer tražio je u ratnog
vieća, da se Krstinja zaštiti, inače da će im propasti i žito, što bjehu
posijali. Radilo se o tom, da se Krstinjci presele u Tušilović.
Za posljednjega turskoga rata od god. 1788.—1790 bilo je kod Krstinje
nekoliko puta čarkanja sa obližnjim krajiškim Turcima, osobito sa
Kladušanima pod zapoviedi Ibrahim bega Beširevića. U Krstinji stajali su
duže vre mena Slunjani pod zapoviedi podpukovnika Bojalića, koji bude u tom
ratu ranjen.
|
