|
|
KORDUN
po Milanu
Radeki - "Gornja Krajina - Karlovačko
Vladičanstvo"
KORDUN
U STARO HRVATSKO DOBA
- MIJENE
STANOVNIŠTVA NA KORDUNU -
SEOBE NA
KORDUN
- PRIRAST
KRAJINE POSLIJE 1791. g. -
Kordun je naziv za jedan dio Gornje krajine.
Zašto je taj naziv dat jednom dijelu prostranog krajiškog područja,
koje je sizalo od Jadranskog mora pa sve do Bukovine u Rumuniji linijom Una
— Sava — Dunav — Karpati, — to treba razjasniti.
Francuska riječ „kordon" (vrpca, red, niz) uzeta je za niz vojnika koji
čuvaju granicu, niz stražarnica ili karaula od mora do Karpata. Ali se
odomaćio za onaj dio Gornje krajine gdje je otvorena suva međa prema Bosni;
— to je naš Kordun. Kako su straže držali Krajišnici s područja i za granice
prozvani su oni Kordunašima ili Graničarima, a njihovo čitavo područje
Kordunom. — To je moglo biti tek kad je između Turske i Austrijske carevine
bila utvrđena stalna granična linija, a to se dogodilo tek mirom 1699. g.
Tako je naziv Kordun uveden u 18. vijeku.
Koje je područje Korduna? — To je široka presedlina između planine
Kapele i Petrove Gore. Počinje zapravo još sa srednje Une pa siže prema
sjeveru sve do nadomak Karlovca. Područje strukture tla kordunskog, plitkog
krasa, ide i dalje na sjever sve do Bele krajine i Gorjanaca u Kranjskoj. —
Čitavo je to područje dosta izbrazdano dubokim riječnim dolinama (glavna
Korana, pa Mrežnica i Glina, a dalje na sjever Dobra, Kupa). Kordun na zapad
siže prema Kapeli do crte Močila — Tobolić — Tržić. Ono dalje je Potkapelsko
(Plašnki — Modruš— Ogulin). Na istok Kordun siže do Petrove Gore i crte koja
s Petrovca vodi ravno na sjever do Kupe.
Međutim, u ovom ratu (II svj. rat op. MK) dobilo je naziv Kordun i ono
područje na istok i sjever od Petrove gore preko Trepče do rijeke Gline. Ovo
je nastalo zato što je Petrova Gora u NOB bila baza ustanka za okupljanje
snaga.
Kao razmeđe rimske Dalmacije i Panonije, Kordun je iz davnine imao važan
položaj, zatim kao spojnica između Posavske i Dalmatinske Hrvatske. Tu je
negdje na Gvozdu pao Hrvatski kralj Petar Svačić, a tu je na Cetinu izabran
Ferdinand Habsburg za kralja.
Kordun je, s druge strane, bio najpogodnije područje za turske pokušaje da
preko Hrvatske prodru u austrijske zemlje, posebno Kranjsku ali su upravo na
području Korduna Turci zaustavljeni i Hrvatska spašena da ne bude prekinuta
na dva dijela, primorski i posavski. Prirodni i glavni centar Korduna je
Slunj, koji Turci nikad nisu uspjeli osvojiti. To je
bilo sijelo posebne krajiške kapetanije, osobito važne poslije pada Bihaća
1592. godine.
Za vrijeme organizirane Krajine, Kordun pripada malim dijelom Ogulinskoj
regimenti, a većim Slunjskoj. Kordun kao cjelina nije
do danas uooće obrađen naučno. Postoji rukopisni rad, ali samo kao neka
zbirka građe, čitanka za onog ko bi se zanimao za prošlost Korduna, a ne i
obrada (v. Lit. MNR). Kordun je više od 200 godina
bio najkrvavije razbojište, a onda još preko 100 godina vječiti nemir i
straža. — Lopašić ističe da su ovi predjeli bili poprište veleznamenitih
događaja u hrvatskoj povijesti, a Jovan Cvijić smatra da na Balkanu rijetko
ima oblasti gdje je narod patio kao ovdje.
Kordun u staro hrvatsko doba
Staro plemensko uređenje održalo se na Kordunu sve do Turaka. Bilo je tuda
slobodnih plemenskih općina sa tvrdim gradovima i plemičkim porodicama.
Plemenska se samostalnost postepeno gasi pod pritiskom moćnih feudalaca, a
onda i uslijed turskih pustošenja.
Veće oblasti bile su župe. Na Kordun su stizale tri: Gorička, Drežnička,
Modruška. Glavna od njih, Gorička, sizala je do Petrove Gore, Korane i
Mrežnice. O području Korduna kaže Lopašić da može
biti da nigdje na svijetu na tako malenom prostoru nema na okupu toliko
gradova i kula. U vrijeme turskih upada, kad je staro plemensko uređenje već
opalo, najmoćniji velmože na Kordunu su Frankopani. Oni su svoju vlast
postepeno proširili s otoka Krka na Senj i Primorje do Trsata, na Brinje i
Modruš i na Kordun. G. 1449. poslije smrti bana Nikole, dijele se porodična
imanja na osam loza. Na Kordunu su bile tri loze: Cetinska, Sunjska i
Tržačka. Prve dvije su izumrle, a treća prelazi u Bosiljevo gdje će
postojati do uništenja Zrinskih i Frankopana 1671. g.
Srođeni sa Zrinskim sklopili su Frankopani s njima 1544. g. zajednicu dobara
(25 gradova Frankopanskih i 17 Zrinskih, svega 42 grada). No to je dalo
povoda, kao što je bilo oko Gomirja, porodičnim sporovima.
Ovdje treba spomenuti i Šubiće Peranske, od iste starinske loze kao i
Zrinski, ali manje moćne i slaba stanja. Kod Karlovca
došli su do slave i glasa Križanića, ali oni su već od doseljenika,
porijeklom od Vrlike iz Dalmacije, pa prešli k Nebljusima na ličkom Kordunu,
pa u Hresno na Glini, konačno na Turanj uz Koranu kod Karlovca.
Pleme Budački vezuje se s Budacima u Lici. Na Švarči su došli do
ugleda Severšići. Konačno valja spomenuti da su prije Frankopana na Kordunu
i Zrinskih na Baniji najmoćniji u ovim krajevima bili Babonići, kao u Krbavi
Karlovići ili u Dalmaciji Nelipići. Od preko stotinu
gradova, kula, dvorova i utvrda od Save i Kupe do mora, što ih je popisao
1563. g. Ivan Lenković, ili što se inače spominju, bilo ih je preko 30 na
Kordunu. Od tih tridesetak gradova na Kordunu danas gotovo da nema traga. U.
jednom su svi bili iste sudbine, da su pod naletom i pritiskom Turaka
ispropadali, ali kada, kako i zašto su propali u tom im je sudbina bila vrlo
raznolika. — Neke su gospodari napustili, neke razorili ili spalili. Malo
koji su Turci osvojili, ali su ih već zaposjeli ili iz potaje, kad bi straža
otišla po hranu, ili kao napuštene. Neke vlasnik prepušta kralju da drži
straže, a krajiška vlast određuje hoće li ga držati ili uništiti toliko da
ga Turci ne mogu koristiti. Tek poneki branjen od vlasnika do kraja (Otmić,
Vojković): Tako se ne može reći da su Turci ikad sve gradave osvojili i
koristili. Kordun je bio početno za Turke prelazno
područje za upade u Kranjsku. Prolazeći amo tamo oni su usput pljačkali i
pustošili i ovuda, jer je to bio njihov način osvajanja. Najprije opustošiti
toliko da feudalci izgube interes da drže zemlju i tvrdi grad, kad nema više
kmetova ni prihoda, a onda zaposjesti opustošeno. Tako su oni zaposjeli
Bosansku krajinu.
Što sve treba razumjeti pod nazivom „Turci"?
To nisu u većini rasne Osmanlije. Njih je u vojevanju na Krajini manjina. Uz
njih su poturčenjaci ili naših ili drugih balkanskih naroda, npr. Albanci.
.. Tu je konačno u najvećem broju raja svih naroda Balkana.
Od najznamenitijih ratnih događaja na Kordunu je bitka kod Budačkog
22. 9. 1575. g., gdje bi poražena krajiška vojska i pogibe general Herbart
Auersperg u boju s Ferhad-pašom.
Ovim su Turci utvrdili svoju premoć na Kordunu. Kad se malo kasnije 1579. g.
počelo s gradnjom Karlovca, spominje se da je izvor s onu stranu Korane na
„turskoj" strani!
Međa između turskog i krajiškog područja ide potkraj 16. vijeka nešto
južnije od Kupe pa na Slunjska brda i Koranu do Barilovića i Slunja, zatim
na područje Plitvičkih jezera, gdje se spominje da su na Drošću i jedan i
drugi lovili ribu, i dalje u Liku.
Dotle je sizala turska Krajina, jer i ti su sa svoje strane osnovaloi i
držali vojnički organizirano područje kao protutežu austrijskoj, odnosno
Hrvatskoj krajini, kako se ovo područje tada zvalo. Da im ne bi Krajina
ostala pusta, Turci počinju naseljavati na osvojena područja raju da im
obrađuje zemlju i pomaže kod četovanja. Tu su naselja sizala s one strane do
Cazina i Kladuše, a nema podataka da su ti naseljenici pod Turcima još i
dalje prodirali. Kordun je tako bio uglavnom pust.
MIJENE STANOVNIŠTVA NA KORDUNU
Poslije turskih prodiranja i pustošenja kroz 200 godina bilo je, prvo, da je
starog hrvatskog stanovništva na Kordunu sasvim nestalo. Bilo bi potrebno
ispitati je li toga stanovništva uopće išta ostalo? Ostalo je nešto po svoj
prilici između Korane i Mrežnice od Barilovića prema Vinici i prema
Generalskom Stolu s onu stranu Mrežnice. A ostalo je nešto možda i od
Skakavca prema Kupi, odakle su i Ribari, kao i prema Kamenskom.
Ovo sadašnje stanovništvo Korduna doseljavano je kasnije, poslije
oslobobenja Korduna, s raznih strana, kao što pokazuju ili dokumenti ili
prezimena u Rakovici, Blagaju, Vukmaniću. Dali i oko Cetingrada?!
Kako je izgledalo propadanje starog stanovništva, kazuju nam podaci. Od
tridesetak katoličkih crkvenih župa na Kordunu ostalo je 1574. godine
samo jedna i to Kamensko kod Karlovca. U Perni je crkvena desetina koju
katolici daju iznosila 1565. g. samo još 12 f. godišnje. A na manju knezova
Blagaja na Korani desetina od 1501. do 1573. pada sa 300 f na samo 10 f.
Godine 1572. na imanjima Frankopana Slunjskih bilo je samo 20 kmetovskih
domova. Još prije strašne 1578. godine spominje se da je opustjelo 150
naseljenih mjesta. Čak i u Ribniku, na turskom prolazu za Kranjsku, bilo je
samo 6 naseljenih selišta, a pustih 29! Razni su bili
načini kako su se vršile mijene stanovništva. Nisu one tekle jednostavno i
ujednačeno. Na Kordunu je prvo dolazilo do
pribjegavanja stanovništva hrvatskog iz drugih ugroženih krajeva, iz Bosne
naročito, ali to stanovništvo bježi i dalje u hrvatske, slovenačke i ugarske
krajeve. Zatim su nasilna odvoćenja roblja u Tursku.
Tu su i pogibije jednog dijela stanovništva kod turskih provala; zatim
umiranja od boleština i gladi. Posebno su
izbjegavanja starosjedilačkog kordunskog stanovništva.
Tad po pustom Kordunu krije se i luta možda još ponešto starog
stanovništva. Današnje stanovništvo ili izbjegava na
Kordun od Turaka ili biva dovedeno od krajiških zapovjednika potkraj 17
vijeka. Manji dio dolazi od drugih hrvatskih strana
ili iz Gorskog Kotara ili iz Kranjske.
U isto vrijeme u Bosansku krajinu dolaze ili Srbi iz dubine Bosne, ili
turske izbjeglice iz Like; ili se tamo smještaju i katolici, zvani od Turaka
„mađari".
Lutanja se posebno poznaju po plemićkim porodicama. Tako Kobasići
dospijevaju s Une u Kranjsku. Keglevići dolaze od Keglagrada na Zrmanji u
Bužim, pa u Blinju, a konačno u Hrvatsko Zagorje kod Lobora i Kostela.
Draškovići dospijevaju iz Like u Sjeničak, pa u Trakošćan u Zagorju. O
Križanićima je već rečeno.
Stanovništvo Sjeničaka jednim dijelom odlazi Karlovcu, drugi dio odlazi
Križevcima, a jedan dio u Gradišće. Koristi od tih
preseljavanja imala je i Kranjska i Štajerska. Spominje
se da su tamo feudalci i mamili ljude k sebi. Bilo je međutim slučajeva
bježanja kmetova i na tursku stranu, a ne samo odvođenja u ropstvo. Lopašić
o tom kaže: Seljaci zbog velikih muka i stradanja ne mare više ni za vjeru
ni za domovinu i više vole bježati u Tursku nego živjeti u najkukavnijem
mučeništvu. Od roblja jedan je dio sigurno propadao usput od napora i
iscrpljenosti. Drugi su nestajali u haremima i robovskim tržištima. Neki su
se turčili i pretapali bez traga. Ali bilo ih je sigurno koje su Turci kao
raju naseljavali na spahilucima. To bi pokazivali neki tragovi u nazivima,
kao na pr. selo Rvati kod Obrenovca i kod Raške, ime Rvatska kod Novog
Pazara, selo Hrvati i Hrani (Kranjci) kod Resna, gdje navodno ima i sjećanja
na dovođenje.
Lopašić zato ima pravo kad kaže: U teškoj i dugoj borbi izginu cvijet
naroda. Tisuće ljudstva bi odvedeno u ropstvo. Množina uteče na razne strane
van domovine. Manji dio nađe utočište na uskoj krpi preostale zemlje. Tako
hrvatski narod, nekad brojan, krjepak i silan, skučen na malen prostor,
brojem postade slab i neznatan. Teško da je ikoji narod s kojim se Turska
sila sukobila gore prošao od hrvatskog. Istina jest da je hrvatski narod
neobično skupo platio i brojem duša i područjem domovine to što je sačuvao
svoju državnost i ostao nepregažen do kraja od Turaka.
U vezi s ovim promjenama pomiče se i naziv Hrvatska. Nekad je Slavonija
sizala gotovo do Štajerske, a Hrvatska bila južno od Kupe.
Kasnije se naziv Hrvatska širi do sjevera; Zagreb-Varaždin — (Slično je bilo
i sa Srbijom: Zeta, Raška, Šumadija, Vojvodina, Srbija 19 vijek).
Kod Hrvata je bilo i unutrašnjih migracija, ali još više emigracija.
Kod Srba je bilo rasipanja naselja po Ugarskoj, ali su ipak srpske u
usporedbi s hrvatskim, uzeto u cjelini Jugoslavije, većinom bile migracije,
a manje emigracije.
SEOBE NA KORDUN
Seoba Žumberčana prilično je neobična po tom što odstupa od toka redovitih
strujanja turske raje na području austrijske Krajine.
Strujanja su počela kasnije, početkom 17 vijeka kad je, s jedne strane
turska sila na vrhuncu, ali se, s druge strane, tursko grubo nasilje otkriva
kao znak da je i Turcima zagustilo kad vide da im je zamah dosadašnjih
prodiranja i napredovanja zastao. Raja na ta nasilja
i na te znakove zastoja turske sile odgovara jakim strujanjima i
izbjegavanjima s turskog područja. To se poznalo u seobama u Primorje i u
područje Kapelsko (Gomirje, Vrbovsko i Moravice).
Neobično jaka strujanja nastaće s Velikim ratom 1683 -1699. god. odnosno u
vezi s oslobođenjem Banije, Like i Korduna. Računalo se da je tada iz Turske
(Bosne) izvedeno naroda 6000 domova ili 25000 duša.
U ono prekretno vrijeme dogodile su se najveće seobe pravoslavne raje, Srba,
na Kordunu.
O nastojanjima krajiških zapovjednika da privedu Krajini nove ljudske snage
govori Lopašić. "Za
dolazak kršćana iz Bosne mnogo su se starali zapovjednici na Hrvatskoj
krajini, koji su svi manje više nastojali da svoje čete nadopune bosanskim
uskocima, junacima na dobru glasu, pa da što više nahude turskim
martolozima."
Uslovi za stalno naseljavanje Korduna ostvareni su tek potkraj 17 vijeka.
Tada je izvršena velika seoba Srba pod patrijarhom Arsenijem u Vojvodinu
1690. g. Ta se seoba ističe u povijesti zbog toga što je bila izvršena
odjednom u velikoj masi. Međutim podjednako su značajne seobe Srba u Gornju
Krajinu, izvršene u isto vrijeme, ali s tom razlikom što su ostvarivane kroz
nekoliko godina i u manjim grupama, zbog čega nisu izazvale toliko pažnje.
Prve su seobe ostvarene 1685 - 6. godine. Tada na području Donjega i
Gornjega Budačkog i do Vojnića dolaze 284 porodice sa 2784 duše. Od toga je
bilo 747 oružanih vojnika pješaka i 184 konjanika, i k tome još 294
sposobnih za vojsku, ili svega 1041 vojnik. To je 37 % vojske, ili od 5
osoba 2 vojnika. Odavde se vidi isto što i kasnije, da su porodice dosta
brojne, po desetak duša. Zatim da je muške snage mnogo; biće zato što je sve
staro i slabo u lutanjima i seobama propadalo.
Ova je seoba vezana za akciju karlovačkog vrhovnog kapetana grofa Matije
Štrasolda, a spominje se i turanjski kapetan Franjo Oršić.
Oršić je 1687. g. poslije pustošenja krajiške vojske oko Kladuše
izveo 120 porodica od Jezerskog i Bijele stijene, Cazinskog polja i Tršca
Korjenici i Tržiću. Povodom ove seobe Štrasoldo ponovo utvrđuje grad
Budački. Tu se spominje 1688. g. vojvoda Teodor kao zapovjednik straže.
Naseljavanjem Budačkog javlja se potreba razmeđavanja sa susjednihm starijim
stanovništvom. Ovo stanovništvo prelazilo je na ovu stranu Korane da koristi
puste zemlje. Sad kad je to dotad pusto područje naseljeno, trebalo je
srediti zemljišne odnose. Zato karlovački general Herberštajn 1689. g.
izdaje kotarni ili međašni list.
General je poznati likvidator zrinsko-frankopanskih imanja poslije
uništavanja ova dva hrvatska velikaška roda 1671. g. A pokazalo se tada da
je bio i veliki pljačkaš za sebe.
Na Budačko područje doveo je kasnije, 1711. g. barilovički kapetan
Halerštajn 158 porodica i smjestio ih u Koranski brijeg, Kosijersko selo i
Veliki Kozinac. I za ove se kaže da su dobro oružani i da imaju dobre konje.
Budačko je područje tada davalo 1500 vojnika, vrlo velik broj za one
prilike. Budački je pripadao Barilovićkoj kompaniji.
Bilo je doseljavanja i na područje Barilovića preko Korane. Tu su dovedeni
prebjezi od Brekovice na Uni 1686. godine.
Osim ovog razmeđavanja na Korani izbio je posebno spor oko Tušilovića.
U Tušiloviću je bila oko 1500. g. katolička župa sv. Ilije, kasnije
turskim pustošenjima ugašena, ali su doseljeni pravoslavni Srbi i svoju
crkvicu posvetili sv. Iliji kao što je bio običaj i na drugim stranama da se
spomen na staro svetište očuva.
Po međašnom listu od 1689. g. izgleda da područje Tušilovića nije ušlo u
podjelu. Herberštajn je povlasticom od 1678. g. dao ovo područje na uživanje
Mostanjcima. A 1711. g. dat je dio i onima premještenim s Vukmanića.
Tako je tu još prije doseljavanja Srba bilo nejasnoće o stečenim pravima.
G. 1716. turanski kapetan baron Kulmer predviđa da bi se naseljenici
iz Krstinje zbog nesigurnosti na samoj granici premjestili na njegovo
područje. A kad je on 1717. g. doveo od Turije kod Izačića 90 kuća na
područje Tušilovića, došlo je u pitanje pravo Mostanjaca na uživanje zemlje
Tušilovića. Mostanjci su na to htjeli da prividno nasele nekoliko domova da
bi dalje zadržali uživanje, ali to ne bi išlo na korist Krajini. Mostanjci
nisu tada bili pod Krajinom nego pod Komorom. Sad žele koristiti krajiške
zemlje, a da Krajini ne služe. Kulmer im je 1720. g. ponudio naselje
Tušilović i da postanu krajišnici. To njima nije odgovaralo.
A ako bi oni i naselili, doseljeni krajišnici morali bi se vratiti u Tursku
i time postati neprijatelji.
Tako je razmišljao turanjski kapetan Lovro Paradajzer. Kad su se još neki od
tih naseljenika pomakli naprijed do Turnja i Mostanja na dva km od
karlovačke tvrđave, nastaje nezadovoljstvo domaćih, pa su ovi uklonjeni na
Jug preko Slunjskih brda da ne budu preblizu Karlovcu i da ne smetaju
Turanjce i Mostanjce. Da je staro stanovništvo u
početku imalo neprilika sa doseljenicima, novim komšijama, svjedoči i pismo
krajiškog oficira Ivana Budačkog, feudalca porijeklom
iz novonaseljenih područja, koji 1701. g. kaže da „Vlasi prema bijednim
Hrvatima postupaju kao Turci. Staro je stanovništvo vidjelo s onu stranu
Korane da područja na kojima su mu uživanja ugrožavali ranije Turci sada
naseljavaju ljudi iz Turske. Dakle, s iste ih strane bije neprilika. Samo
ranije su to bile povremene smetnje, a sad potpuno oduzimanje uživanja.
Žalosno je da je to bila neprilika između hrvatskog i srpskog stanovništva.
A bilo bi tako da su i Hrvati naišli iz Bosne ili da su Srbi na Kordunu
susreli Srbe! Ovakvih je slučajeva bivalo i na drugim dodirnim tačkama
između starinaca i doseljenika a ima ih uvijek i svuda. Sigurno je bilo i s
kolonistima u Vojvodini ponegdje. Ovdje je toga bilo s Žumberčanima, u Beloj
krajini oko Bosiljeva, između Tounjaca i Dubravaca, Ogulinaca s Vitunjem.
Sve su to znakovi kako povjesni potresi mogu izazivati potrese i u
odnosima narodnim. Oko naseljavanja Tušilovića, a još
više Vukmanića mnogo se starao i turanjski kapetan Baltazar Budački.
Drugi podaci kazuju kako je dalje Kordun naseljavan.
Godine 1690. izvješćuje karlovački podgeneral Rabata kako je s velikom mukom
i troškom i uz životnu opasnost doveo nove naseljenike i smjestio ih u Tržić
i Perjasnicu, Skrad, Budački. Predloži da im se postavi zapovjednik
neposredno pod generalatom i to jedan za Tržić i Perjasicu, a drugi za
Budački i Skrad, ali da budu dobri i pouzdani oficiri i stalno na svom
mjestu da bi se ova nepostojana, nestalna i nevjerna bagra (Kordunaši)
držala pod stegom i prekratile tajne veze i douškivanja prepriječilo.
Ova ne baš laskava ocjena generala Rabate ipak nešto znači, da su
doseljenici sa svojima u Bosni kakve takve veze održavali.
Već je spomenuto što je ogulinski kapetan Purgastal kazao na ovu
Rabatinu hvalisavost, da niko na Krajini nije čuo za njegov kakav podvig
junački, nego da je grof Oršić narod od Kladuše doveo u Budački i od Cazina
u Perjasicu i Tržić, dok su doseljenici od Turije, Klokota i od Bihaća sami
došli. A što se tiče pouzdanosti oficira opet se
Purgastal ruga da među ovim barbarskim ljudima može oficir opstati jedino
ako s njima leži pod istim pokrivačem.
U isto vrijeme kad i Budački i Skrad naseljavani su Veljun i Blagaj kad je
ogulinski podkapetan Hranilović, Žumberčanin, provalio sve do Brekovice i
doveo 200 porodica „da bi Krajina bila jača". Ali da tome ne budu samo
pravoslavni dolazi 1700. g. u Blagaj 30 porodica katolika
iz Riječke županije s područja komorske uprave, otud i tamo neobična
prezimena. Blagaj se 1563. g. spominje u Lenkovićevu
popisu gradova kao grad grofa Blagaja, koji se tu smjestio napustivši Bosnu;
poslije su Blagaji otišli u Kranjsku. Tada je još sam
vlasnik držao grad. Domaće haramije brane grad još 1577. g. Na Ferenbergovoj
liniji obrane i Blagaj je jedno uporište, između Slunja i Skrada.
Ali 1637. g. spominje se da je Blagaj pust i da je u opasnosti da ga Turci
zaposjednu. Blagaj je 1712. predviđen da ostane utvrda.
Preko Korane je Polaj, gdje biskup Brajković 1700. g. spominje
razorenu crkvu sv. Mihaila, ali i šizmatičku
parohiju, dakle je dobro naseljen. Tako je početkom
18 vijeka bilo naseljeno sve s ovu stranu Slunja i Korane. Vidi se da je
naseljenika bilo mnogo. Kad bi se sabrala sva naselja od Like preko Korduna
do Banije, broj bi možda dosegao istu množinu naroda kao i čuvena velika
seoba za vrijeme Arsenija III. Kad je u isto vrijeme
prvi put jasno povučena državna granica prema Turskoj, šire se naseljavanja
Korduna zbog velikog broja novih doseljenika i s onu stranu Slunja sve bliže
turskoj granici, na pr. Rakovica. Kremen kod Slunja
naseljen je 1690. g. a susjedno selo Cvitković tuži se tada da im
naseljenici, većinom pravoslavni, ali kod Brkašice i crkve sv. Nikole i
katolici, kradu djecu i prodaju Turcima. Ne vidi se ima li i konkretnih
primjera. Ipak, neki su iz Cvitkovića navodno zbog toga otselili. Na njihova
mjesta dolaze drugi Hrvati od Modruša i Bosiljeva.
Posebno je bilo zanimljivo naseljavanje Rakovice. Godine 1708. ogulinski
kapetan Adam Purgstal potvrđuje zemlje i međe Rakovčanima „da se ne bi ko
drugi sa strane među nje tiskal, svak da u svom falatu miran bude". Oni, kao
i druga Krajina, nisu dužni nikom ništa davati, ali da zemlju ne prodaju,
budući da krajiške zemlje ne za novac nego za službu davati se mogu. Međutim
prvi sporazum oko naseljavanja Rakovičkog polja je onaj od 1711. g. kad je
general Josip Rabata naselio 200 kuća „Hrvata i Vlaha". Mihajila Sabljaka,
kneza Hrvata i Stevana Kukića, kneza Srba — oba spominje Rabata kao Vlahe.
Zapovjednik utvrde rakovičke je slunjski zastavnik Vuk Grbić. Ovi
naseljenici nisu bili iz Turske, nego većinom iz pozadine, iz Ličke,
Otočačke i Ogulinske regimente, ali ih ima i iz Pounja i katolika „mađara" i
pravoslavnih. Ovo je primjer naseljavanja bez ikakva trvenja.
Krajiška vlast naselila je ovuda pravoslavne i katolike izpremiješano, ali
su katolici ipak većinom u Slunju, Lađevcu, Furjanu i Rakovici, a
pravoslavni u Broćancu, Tržiću, Močilima i Mašvini.
Područje grada Klokoča, nekad sijelo moćnoga hrvatskoga plemena, naseljeno
je prvi put 1713. g., ali je tada ostalo samo 6 domova, jer je bilo
otseljavanje 1715. g. Novo naseljavanje izvršeno je 1717. g ali se i od ovog
jedan dio vraća u Bosnu. Dakle, naseljavanja i raseljavanja, pa opet
naseljavanja i vraćanja u Tursku. Veliki nemir i pometnja u narodu.
Tad je određena i tačna međa. Od izvora Mrežnice na Okuk, pa na
Cigića vrata niže groba Turčina Smaića, zatim na hrastić kod Mlake i na
Koranu, pa uz slunjsku i Magaren među i kroz Ladanjsko polje do turske humke
na granici, Koranom do Rakovice i do rakovičkog mlina i s onu stranu Orihove
kose i Selišta do Plitvičkog Osoja, Osojem s one strane korita do pjeskovite
lokve iznad Hrastove kose...
Vojnić je nešto naseljen kad i Budački, ali više kasnije kad je Austrija
mirom od 1739. g. izgubila krajeve koje je od 1718. g. držala s onu
stranu donje Une, prema Kozari. Tada je dosta raje izbjeglo ispred Turaka i
prešlo u Baniju, a nešto dospjelo i do Vojnića. Ovo se dvojstvo naselja
pozna na području Vojnića i po razlikama u govoru, ali to treba stručno
ispitati. U vezi s naseljavanjem Krstinje zna se da
je turanjski kapetan baron Kulmer 1716. g. molio Ratno vijeće da se tamošnji
naseljenici, zaštite. Oni su došli još 1711. g.
ali su jako nesigurni, jer je tamo gola i pusta granica, a blizu turska baza
Cetin. Zaštitu bi trebalo posebno kod žetve da bi mirno pokupili žito. Bilo
je predviđeno da bi Krstinjci prešli u Tušilović. Bilo je i vraćanja u
Tursku, a i odseljavanja 1715. g. Iz ovog pregleda je
vidljivo da nema spomena o većini današnjih zaselaka. Tu treba znati da su
doseljenici početno, ma koliko ih je bilo, pokrivali samo neke dijelove
područja. Manji dio su obrađivali, a najviše koristili za ispašu ili
kosidbu. Postepeno su onda, množeći je i dijeleći stare zadruge na manje,
zauzimali i ratarski, ne samo stočarski, sve veće površine, i tako je u
dvije stotine godina došlo do današnjih naselja, množine sela i zaselaka, i
gustoće stanovništva. Kako je to na Kordunu izgledalo od prilike stotinu
godina poslije doseljenja, vidi se tačno po naseljima, domovima,
stanovništvu i zemljama u Frasovoj Topografiji iz 1835. g.
Pored mjestimičnih sporova starog stanovništva s naseljenicima bilo
je i drugih povoda za uznemirenje naroda, za nezadovoljstvo i komešanje:
glad, skupa sol, nasilje oficira, rabote i slično. Ovo se naročito pokazalo
kad je povodom velikog pokreta naroda za seobu u donje krajeve (Slavoniju,
Srem, Baranju), vlast 1715. g. naredila istragu.
Uz izvještaj tim povodom vidi se koliko je odakle narod otišao, koliko
vojnika, te zašto je narod otišao, i našto se preostali tuže. Ovdje se
navodi samo kao primjer da je iz Budačkog otišlo 25 porodica, što je za
Krajinu značilo gubitak od 50 vojnika. Poslije ovih seoba bilo je u
Karlovačkom generalatu preko 1000 vojnika manje. Međutim izgleda da je kod
tih izbjegavanja bilo i agitacije, nagovaranja naroda, ali se ne vidi ko je
to radio. Ova je seoba obuhvatila i pravoslavne i katolike i nije bila
vjersko-nacionalna. Ovako i ovom slično primjećuje se uopće na Krajini kad
su u pitanju životni uslovi naroda. Tada su svi jedno — izrabljivani
krajišnik, graničar.
To se jedinstvo primjećuje u ona vremena i na poseban način: kod buna i
nemira u Lici 1696. g. protiv Komore spominju se da su bundžije imali veza
od Dalmacije do Plaškog i Tržića! Kad je riječ o
Kordunu, krajiško područje ne prestaje na Korani, nego čak na onu stranu
Mrežnice Janač (ne Janče) na području Generalskog Stola ili Donjih Dubrava,
zatim Zvečaj i Hojsić (Gojšić) kaštel. Za ovaj se 1637. g. smatra da bi ga
Turci mogli zaposjesti! Godine 1610. u Janču je vojvoda sa 48 vojnika; to su
tada mogli biti Žumberčani. Još godine 1672. računa se da je Janač jedna od
najistaknutijih pograničnih stražarnica; tada ga čuvaju Dubravci bez plaće.
Niže na Mrežnici su Zvečaj i Hojsić. S druge strane Mrežnice bilo je
kasnije krajiško i Mostanje i Švarča (posebna kompanija Slunjske regimente;
a toj kompaniji pripadala je i sasvim udaljena, preko Kupe u Beloj krajini,
srpska oaza Marindol, Milić selo, Paunovići i Bojanci.
A 11. i 12. kompnija Slunjske regimente je bio i Žumberak, koji je i
onako, jer nije bio na granici, vršio službu na Kordunu.
Konačno, o Kordunu, kao i ostalim područjima Gornje krajine, posebno se
govori kod prikaza prilika, posebno socijalnih i ekonomskih na Krajini.
PRIRAST KRAJINE POSLIJE 1791. godine
Poslije austro - turskog rata 1788 — 91. i mira u Svištovu dobila je Krajina
neka turska područja: na Kordunu Cetin i Drežnik, i još tzv. Lički kordun
ili trak zemlje između bila Plješevice i duboke doline Une. Međa se ispred
Martina Broda spuštala na Unu i odmah zatim prelazila preko Une prije Srba.
S druge strane ovaj je rat bio povod da mnogo naroda pređe u Baniju. To je
izazvalo prilično velike promjene. Čitavo novo područje iznosilo je 11,5
milja ili 115828 rali.
Na području cetinskog kotara nastala su sela: Radovica sa 46 domova,
Maljevac 37 domova, Kekića selo ili Vališ selo 37 domova, Cetinska
Varoš 60 domova, Begovac 16 domova, Kruškovača 34 domova.
Sela drežničkog kotara: Ljeskovac 50 domova, Grabovac 60 domova,
Sadilovac više Gavranova kamena, 33 doma, Vaganac 66 domova, Drežnik 66
domova. Ovo je pripadalo Slunjskoj regimenti.
Nastavljaju se sela Otočke regimente: Petrovo selo i Baljevac sa 104 doma,
Međudražje, Meljinovac, Kruzi i Nebljusi zajedno s 52 doma, Kamenica i
Skočaj s naseljenim ,,mađarima" katolicima. Sela
Ličke rešmente: Dnopolje 27 domova, Donji Lapac 60 domova, Orahovac 35 doma,
Gornji Lapac 18 domova, Boričevac 15 domova, Dobroselo 44 doma, Doljani 37
domova, Brotnja 19, Zaklopac 17, Kaldrma 8, Tiškovac 7, Vagan 7 i Drenovac 6
domova.
Već 1788. prešlo je u Baniju 428 porodica. Od toga 60 porodica preseli u
Liku kod Gospića na Rudajice, na neplodne vrištine. — Poslije rata pređe u
Baniju još 818 porodica. U tih blizu 1200 domova moglo je biti, računajući
po 10 duša, i do 12000 duša. Najviše se ovog naroda naselilo od Topuskog i
Perne na Blatušu i Čemernicu, pa na Vrginmost, Bović i Stipan. Otud tamo i
razlike u govoru starih i novih doseljenika. Na taj broj moglo je biti i do
2000 vojnika.
Na području Karlovačkog generalata raste broj duša i vojnika po regimentama
različito: Lička za 3231 dušu, odnosno 591 vojnik, Otočačka 1446 duša 256
vojnika, Ogulinska 1449 duša 256 vojnika, Slunjska 1179 duša 235 vojnika.
U tom je ratu na turskoj strani kod Kozare teško stradala austrijska
vojska pod knezom Lihtenštajnom, koji umalo i sam ne pogibe da ga nije
spasio pukovnik Franjo Jelačić sa svojim Banovcima. Iz tih je vremena
izgleda i ona ruka mošti Teodora Sladića ili sv. Teodora srpskog, koja se
sad nalazi u novoj crkvi kostajničkoj. Ia Kordunu se
onih 12 sela naziva "novoselija". A stanovnici na ličkom kordunu
„Priložani". Turci su ta područja od Korduna do Srba
kasnije više puta uznemiravali tako da se „mali rat" nastavljao sve do u 19.
vijek.
|
Kordun
