|
|
KLOKOČ
(po Lopašiću)
 Podjemo li iz Karlovca
kordunaškom cestom preko Mriežnice i Korane, pokraj Turnja na slunjsko brdo
kroz sela Tušilović i Vojnić dolinom radonjskom na brdo Presjeku, gdje se
ceste križaju, to nas jedna cesta vodi na lievo u bivše kompanijsko mjesto
Krstinju, dok druga vodi u Klokoč. Svega skupa imade od Karlovca dobrih
sedam sati vožnje do Klokoča. Oko Vojnića je zemlja liepa crnica i plodna,
ali dalje prema Klokoču počinje se vrlet i kamen, te zemljište dobiva sve
dalje prema Slunju lik krasa, koji se opet gubi kod Cetina i na bosanskoj
medji. Od Dunjaka, gdje je pravoslavna župa sv. Ilije, vide se u gustoj šumi
na onizkoj kosi podrtine nekoć učvršćenog i dobro obšančanoga grada Otmića.
Podnožjem strme kose mlakovačke i klokočke, te šume otmićke i glavice
Crkvine žubori rieka Glina romantičnim ovim priedjelom.
Grad Klokoč osovio se na onizkom brdu, koje je ogranak mlakovačke kose.
Upravo pod gradom utječe potok Rabnica, dolazeći od zapada, u Glinu. U jarku
izpod grada nalazi se studenac bistre vode, te nosi ime grada, koji nosi
svoj naziv od zdenca, iz kojega klokoće voda. Grad Klokoč sagrađen je na
četverokut od sitnoga rek bi potočnoga kamena. Zidine su sada već okrhane,
mahovinom obrasle i od starine tmaste, ali uza sve to veoma čvrste. Na
sjevernoj strani podiže se okrugla kula, za hvat viša od gradskoga zida, a
još stoji na njoj drveni čardak, u kojem bijaše prije straža sa dva topa
glasnika, da gruvaju, ako bi se Turčin približavao.
Iz vana izgleda grad kao kakova stara crkva. God. 1865. bijaše grad još
dobro uzčuvan, te je služio stanom krajiškoga častnika krstinjske kompanije.
U gradu bijahu tri prostrane sobe, a nad sobama virio je još zid s
puškarnicama na tavanu. Po cielom ostalom gradskom zidu nalaze se nebrojene
puškarnice, a uz gradsko platno, u koliko ne bijaše pod krovom, namješten je
bio triem. Još god. 1816. i 1818. stanovaše u prvom katu zapovjednik
korduna, dok je u prizemlju bio stan mjestnoga častnika, a u tornju
(stublini) namještaj kordunskoga liečnika.
Vanjština grada Klokoča pokazuje veliku starinu, ali bez ikakove gradjevne
znamenitosti. Oblik mu je isto takav, kakav mu bijaše prije sto i više
godina, kako nam to pokazuje sačuvana osnova od konca sedamnaestoga vieka.
Zidovi gradski dugi su četrnaest a široki devet hvati. Što se sačuvalo od
zida, sve to potječe iz doba prije provale turske. U staro doba ulazilo se u
grad kroz drveni čardak i most lančenik u visini prvoga kata, ali odkako je
jedan častnik na tom triemu poginuo od turskoga zrna, spuštena su vrata niže
k zemlji, gdje se i danas nalaze. Oko grada bijahu nekoč palisade i duboki
obkop, koji je sada zasut.
Izpod grada na obronku brda prostire se klokočko selo sa više od 550 žitelja
pravoslavne vjere, koji imadu svoga paroka kod sv. Ilije u Dunjaku. Župa se
ova službeno zove klokočkom. Jaki i zdravi ljudi nose crvenkape i crvene
prsluke, a žene se odievaju poput ostalih pravoslavnih bivše krajine. Odielo
im je dosta skupocjeno i ukusno, jedino što im ne valja kroj.
Izgled iz grada Klokoča veoma je liep. Vidi se čak do Kleka i Plješivice, a
i daleko u Bosnu. Osobit je vidik u Bosnu sa crkvene kose, gdje je g. 1334.
i još koncem XVI. vieka stajala katolička župa klokočke sv. Marije u kotaru
goričkom. Ovo mjesto nazivlju još danas „farom", a tu su koncem prošloga
vieka podignuti šanci i obkopi.
Izpod brda prama jugu i zapadu vidi se zelena klokočka dolina, i dalje do
obronaka cetinskih, krstinjskih i kladuških glavica. Prema Klokoču na brdu
Crkvini vide se razvaline stare crkve, možda sv. Vida , što se god.
1334. u zborniku arcidjakona Ivana goričkoga spominje. Medju ovim brdinama
protječe Glina sa pritocima Rabnicom i Žronicom, a presieca ovu dolinu
cesta, što dolazi od Dalmatinskoga sela i Hruševice. Najdivniji izgled pruža
nam se prema jugu sve do Cazina i Jajca, gdje se redaju brda i brdašca
prerazna oblika. Vidi se siva gradina Velika Kladuša, a oko nje romantičan
priedjel, ali veoma siromašan i pust!
Ne ima dvojbe, da je na prostoru današnjega klokočkoga kotara bilo za
rimskoga gospodstva pojedinih odličnih sgrada; zato bi imale svjedočiti amo
tamo razasute stare zidine i rimski novci, koje izkopaše po više puta u
priedjelima Slunja i Cetina. Tko je bio osnovačem grada Klokoča, ne može se
znati, ali je sva prilika, da je postojao već onda, dok su hrvatski kraljevi
kraljevali. Valjda ga je sagradilo starinsko i moćno pleme klokočko za sielo
plemenskoga starješine i pučkoga sbora, utvrdivši ga poradi obrane od
neprijatelja, navlastito feudalnih velmoža i silnika. Kasnije dospio je
grad, kako se to dogodilo većini plemenskih, obćinskih i županskih utvrda,
na krunu i državu, a upravljali bi ga kraljevski kaštelani. Po tomu, što se
jur god. 1224. u Klokoču spominje u listini Crkvina, gdje je od zemana crkva
stajala, može se suditi, da je u priedjele klokočke za davnih vremena
uvedena kultura i kršćansko bogoslužje. Jedva bi povjerovali danas naši
Turopoljci, da je poput njihova plemenita kotara bilo u hrvatskoj državi i
još mnogo slobodnih obćina i plemenitih bratstva (plemenskih ljudi), što su
se razlikovali od kmetića. Stara županija gorička brojila je puno slobodnih
plemena, koja se spominju u listinama, a dapače i u spisima saborskim još u
drugoj polovici šestnaestoga vieka. Zapisnici saborski spominju, da su na
utvrdi pograničnih gradova pomagali težaci i podvozi god. 1557., 1562.,
1567. i 1573. osim drugih vlastela i plemena: Klokočani, Ladihovići ili
Vladihovići, Smrčkovići. Vojnovići kod Vojnića, Gorički kod Velemerića i
Tušilovića uz Koranu, Tvrdenići, Krekovići, Mikšići (oko grada Kremena),
Huševčani (kod sela Huševica). Najvažnije i najsilnije bilo je pak pleme
klokočko, razgranjeno po prostranom zemljištu oko Krstinje i Klokoča prama
Kladuši i Cetinu. Klokočki plemići primiše svoje povlasti 9. siečnja 1224.
od kralja Bele IV. poveljom jamačno najzanimivijom i najvažnijom od svih
povelja toga darežljivog i velikodušnoga kralja, koji je tada za života otca
kralja Andrije II. bio vojvodom slavonskim. Povelja pisana je po svoj
prilici u Zagrebu rukom Matije prepošta zagreb. i kralj, kancelara, a u njoj
posvjedočiše kraljevsku odluku velikaši, biskupi i župani, a medju ovima ban
hrvatski Martin, Baća župan zagrebački, Gunielin arcibiskup spljetski,
Martin biskup krbavski, Mićo biskup kninski, Herbart opat topuski i
Bonceslav župan gorički. Posljednju petoricu zove povelja urodjenicima
zemlje klokočke, po svoj prilici zato, jer su oni zastupali užu velebitsku
kraljevinu Hrvatsku.
Poveljom podieli Bela stanovnicima klokočkim: Radošu i njegovoj braći,
Zorjanu, Veztu i Damjanu i njihovu bratstvu, zatim bratstvu Križana, Šimuna,
Slaveča, Vranka, Vukca, Fridrika, Dobrogosta i Vukana, za koje kaže kralj,
da su potomci slobodnjaka sv. kralja na Gorici, za vjernu službu, izkazanu
njemu i njegovu otcu kralju Andriji, na vieke viekom preimućtva i sloboštine
kraljevskih dvoranika i družine. Zemljište klokočko, da bude za vazda
njihovo, a da su riešeni svake odvisnosti od kraljevskoga grada Klokoča.
Kralj omjeri kotar klokočki, koji je obsezao prostore oko rieke Gline i
Krstinje prama Korani. Stanovnicima (hospites) unutar kotara valjalo je
platiti godimice mjesto kunovine deset denara, od koje svote dopitao je
kralj trećinu plemićima, a ostala dva diela, što su pripadala kralju, darova
Bela Radošu Klokočkomu i njegovim nasljednicima za odličnu službu, izkazanu
darovatelju i kralju Andriji. Nasuprot u priznanje ovoga kraljevskoga
velikodušja, da budu dužni plemići klokočki, kad bi bila nužda i potreba,
priskočiti kralju u pomoć petnaestoricom oklopnika i stotinom domaćih
pješaka. Po običaju kraljevine uvedeni su zatim Klokočani na novo u posjed
zemalja kraljevskim pristavom Petrom, sinom Jurče Zagrebčanina.
Na ovoj listini osnivahu se svakolika prava Kloko čana, koja potvrdiše
kasnije i drugi vladari, naročito odobrio je klokočke povlasti kralj Ludovik
g. 1381. na molbu Kirina sina Pavlova, Nikole sina Vojavića, Andrije sina
Damjanova, Pavla sina Ivanova, Grdine sina Živojnova i Stjepana sina drugoga
Grdine, svih od plemena klokočkoga. Plemići klokočki uživahu neoskvrnjeno
stečene slobode do god. 1387., a te godine promieni se njihov odnošaj na
toliko, što izpod neposredne zaštite kraljevske dospješe pod okrilje
obitelji knezova Krčkih, nazvanih kasnije Frankopana, pošto kralj Sigismund
posebnom poveljom od 25. studenoga navedene godine pokloni uz malu odštetu
kraljevski grad Cetin i kotar klokočki u županiji zagrebačkoj hrabromu i
vitežkomu Ivanu knezu Krčkomu, s obzirom na sjajne zasluge kneževe kod
izbave kraljice Marije iz ruku buntovničkih. Povelja naročito iztiče, da je
knez Ivan prvi skočio na pomoć s vojskom, kadno ban Ivan Hrvat i predstavnik
vranski Ivan od Paležnika razbojničkim načinom kod Gorjana uhitiše kraljice
Elizabetu i Mariju, i na silu ih iz grada Gumneča (Bosiljevo kod Čazme)
odvedoše u Počitelj pod Velebit i poslije Mariju po silovitoj smrti stare
kraljice Elizabete u Novigrad na morskom žalu, odkle knez Krčki izbavi
kraljicu Mariju.
U kotar klokočki uvedoše Ivana Krčkoga kralj, povjerenik Stjepan, sin Vuka
od Obreži, i zagrebački kanonik Benedikt još iste godine na dan sv. Lucije.
Pukovnik barun Gedeon Maretić, potekavši sam starinom od roda klokočkoga,
tvrdi u svojoj rukopisnoj povjesti kotara klokočkoga, da je Sigismund predao
Klokoč Frankopanima iz srdčbe na Klokočane, koji niesu marili pohititi na
pomoć kraljicama, akoprem niesu bile daleko od mjesta, gdje ih zatočiše
buntovnici. Medjutiem kralj Sigismund, koji bješe g. 1406. na molbu Nikole
Frankopana sina Ivanova na novo potvrdio Frankopanima posjed Cetina i
Klokoča, zajamči šest godina kasnije i klokočkim plemićima stare sloboštine
i to na molbu plemića Franje sina Vladimirova, Stjepana sina Dražilova i
Karina sina Nikolina,
koji dodjoše u ime čitavoga plemena pred lice kraljevo. Posljednja
kraljevska podkrepa na pravice Klokočana sliedila je na 14. rujna g. 1550.,
kad dodjoše k Ferdinandu iz Klokoča Juraj Vojkfi (Vojković) i Krištof Otmić.
Pod zaštitom kraljevskih povlastica napredovao je kotar klokočki, te opažamo
kod Klokočana za čitava dva vieka u svakom pogledu povoljne obiteljske,
družtvene i imovne odnošaje. Kotar obsezao je god. 1334. pa još i god, 1501.
četiri župe: sv. Marije u Klokoču, sv. Vida na Medji, i sv. Križa u Gaju i u
Jablanovici. Potonja dva mjesta ne obstoje sada, ali se može opredieliti
položaj Gaju na strani kladuškoj, a Jablanovici prama Cetinu. U župi
klokočkoj bio je god. 1501. župnik Juraj, kapelan Ivan i gracijan
(prebendar) Bernardin.
Izmedju obćina, što uzkratiše kaptolu zagrebačkomu crkvenu desetinu dopitanu
iz nova uredbom bana Mikca Prodanića za biskupa zagrebačkoga Ladislava god.
1320., bili su Klokočani najviše uporni, uzročivši time prečeste pravde i
ovrhe. Na cvjetnicu god. 1447. naloži gubernator ugarski Ivan Hunjadi
Klokočanima, da podmire desetinu, budući da im je dužnost dokazana poveljama
kraljevskim i odsudom banova Fridrika i Ulrika knezova Celjskih. Budući da
se tomu oglušiše pa se i obližnji Vladihovići uzrujaše poradi desetine, ne
davši je za tri godine, zapovjedi kralj Ladislav o Jako viju g. 1457.
tadanjemu banu hrvatskomu Ivana Vitovcu Grebenskomu, da silom utjera
desetinu. Čini se, da su ove krepke kraljevske odluke djelovale, i da se
Klokočani umiriše, izbavljajući u napredak desetinu, a kako se iz kasnijih
zapisnika vidi, kaptol je desetinu klokočku u zakup davao; god. 1549.
pobirao je desetinu za kaptol tadanji župnik Brnjevski kod Gline. Plemići
klokočki dielili su se na dvoje: na vlastelu (vlastelinčiće), držeći svaki
po nekoliko kmetskih selišta, i na plemiće jednoselce (nobiles unius
sessionis). Medju prve spadahu porodice: Otmići, Vojkovići, Maretići,
Šimunčići, Vojnovići, Polažanići i Stepići.
Uslied provale turske zadesiše neopisivi jadi narod oko Klokoča, koji bijaše
prvi na udarcu. Neprestana bijaše borba za obstanak, a jamačno bila bi ova
uspješnija, da nije bilo toliko domaćih nevolja i pokvarenosti. Slobodne
hrvatske obćine niesu toliko nastradale zulumom turskim, koliko pretrpješe
od domaćih feudalnih velmoža, koji upotrebivši obći metež i očajno stanje
siromašnih plemića i slobodnjaka kadšto silom kadšto prevarom pod krinkom
zaštite skučiše čitava plemena pod jaram kmetstva. Klokočki kotar dobio je
iza Frankopana nove zaštitnike u knezovima Ulriku i Fridriku Celjskom, a iza
ovih u banu Ivanu Vitovcu. God. 1530. bijaše Klokoč u vlasti bana Ivana
Karlovića, te je ovaj u svom gradu Klokoču pisao nekoliko pisama, od kojih
su nam dva poznata. Premda je Ivan Karlović bio veliki tlačitelj u Lici i
Krbavi, njegov je rodjak i baštinik slavni ban Nikola Zrinjski bio još
grozniji tjerajući slobodne ljude u kmetstvo. Dali je i Klokočane tlačio,
nije nam poznato, ali znademo, da su i ovi mnogi trpjeli od susjednih
vlastela, tužeći se g. 1556. na nasilje plemića Jurja Farkašića, god. 1563,
zajedno s plemićima Smrčkovićima na kneza Franju Blagaja, a napokon još god.
1573. poradi zapisa Klokoča na Franju Nadažda i Jakova Turocija. Sva daljnja
povjest Klokoča nije drugo nego vječno rvanje s Turcima i strahovito
krvopoliće. God. 1557. stavljena je u grad Klokoč krajiška straža. Tako
nalazimo tamo god. 1563. četiri, a god. 1581. deset plaćenih stražara. Kao
zapovjednik grada spominje se od god. 1561.-1563. Ivan Maretić, član
znamenite klokočke porodice. Godine 1566. posvoje Turci grad i poubijaše sve
stražare u njem, ali su do skora iztjerani i pobijeni. Sve do pada Bišća
god. 1592. branio se Klokoč proti turskoj sili, a tada ga naši bez okršaja
napustiše, držeći, da je Klokoč malo važna uvtrda, tiem više, jer je trebalo
sila na obranu inih krajiških gradova. Grad zaokupe tada Turci, a jadno
pučanstvo oko njega stranom se razbjeglo a stranom je izginulo pod mačem
okrutnih neprijatelja. Nekoji se skloniše u obližnje krajiške tvrdje, dočim
su se neki kukavniji valjda ovom zgodom poturčili. Jedan se dio klokočkoga
pučanstva naseli u selu Gradišću kod Lipe, gdje još i danas imade kojih
desetak porodica klokočkih.
Iza toga ne spominje se Klokoč mnogo godina. Dok je hrabri knez Petar
Zrinjski sa svojim tastom Vukom Frankopanom Tržačkim zapoviedao krajiškoj
vojsci, zaletio se jednom god. 1649. pod Klokoč i ondje upravo živo izmlatio
Turke. Vrela, koja nam za ovo doba napominju Klokoč, vele, da je bio pust
zajedno sa gradom Vojkovićem na Glini i Otmićem. Napokon dodje ipak Klokoč u
ruke kršćanske vojske. General karlovački Josip Ivan Herberstein zauzme god.
1681. grad Klokoč, te ga dade na državni trošak popraviti, i u nj postavi
posadu. Osamnaest godina iza toga popravi i uvtrdi ženijski pukovnik
Holstein gradinu klokočku, u kojoj zapoviedaše Ugrin Matijević. U gradu
bijaše stalno namještena posada, sastojeći od vojvode i nekoliko vojnika, te
je sve do godine 1747 pripadao Klokoč zajedno sa Perjasicom, Budačkim i
Skradom kapetaniji barilovićkoj. God. 17 13. naseljeno je mnogo Vlaha u
klokočkom okružju, nu jer zemlja nije mogla tolike hraniti, odbjegoše g.
1715. svi do šest kuća, koji ostadoše ondje. God. 1717. naseli opet vojni
erar u Klokoču i Krstinji mnogo pravoslavnih uskoka, ali i od ovih dobar
broj umakne u Tursku.
Nakon preustrojenja Krajine u pukovnije i kumpanije (god. 1749.) bude Klokoč
postajom za častnika. Posljednjega turskoga rata god 1784. navališe Turci
iznenada pod Klokoč, posjekavši tu 40 Žumberčana pod poručnikom
Gvozdanovićem, porobiše mnogo blaga i odvedoše više žena i djece u Tursku.
Jamačno bilo bi i veće nesreće, da nije u pomoć došao kapetan Gola s jakom
četom. Iza ukinuća Krajine ostade Klokoč prazan.
|
